Tri čakovečke gradske vijećnice, abecednim redom Karolina Juzbašić (HNS), Sandra Oslaković (HDZ) i Vesna Baranašić Horvat (NPS) istakle su se svojim djelovanjem u tom tijelu
Među aktivnijim su vijećnicima, ne libe se otvarati osjetljive teme, postavljati pitanja, biti izložene. Osim toga obiteljske su žene, majke i sve redom vrlo uspješne u svojim karijerama.
Juzbašić je na menađerskoj funkciji u državnoj firmi, Oslaković je uspješna liječnica i voditeljica odjela, a Baranašić Horvat stečajna upraviteljica. U politici su već neko vrijeme, a uključile su se iz želje za promjenom, na bolje. Na tom putu složile bi se sve ima svega i svačega, dobroga i manje dobroga, a unatoč činjenici da su se žene za ravnopravnost izborile još prije nekoliko desetljeća, naše nam sugovornice otkrivaju da neki još nisu do kraja shvatili što to znači.
Juzbašić: Puno puta sam naišla na predrasude vezane uz činjenicu da se kao žena bavim politikom. Jednom prilikom mi je bila upućena rečenica „jedni su za raditi, a drugi su vladati”. Uvijek se deklarativno govori o ženama, ali statistički smo podzastupljene što se primjerice vidi na izbornim listama gdje su žene na dnu liste, a isto je i na visokim menađerskim pozicijama. Tu se vidi što muškarci misle o ženama. Žene moraju biti spremnije, hrabrije i moći podnijeti sve te komentare i neutemeljene kritike, a često puta se koristi izgled kao argument. Kad nemaju argument u raspravi, onda to završi na nivou seksitičkih ispada i to je najžalosnije. Iako smo dobrano zagazili u 21. stoljeće, generacijama se ništa nije promijenilo.
Oslaković: U svom profesionalnom životu kao liječnice uvijek mi je struka i napredovanje u stručnom polju bio cilj kao i pružiti pacijentu svoj maksimum. Radi toga sam doktorirala, bila pomoćnica za kvalitetu čak trojici ravnatelja i zamjenica ravnatelja bolnice, a na sva napredovanja sam dolazila na poziv nadređenih. Tada se još nisam aktivno bavila politikom. U političkom angažmanu je bilo isto i stoga ni nemam nekih posebnih negativnih iskustava. Međutim, uvijek postoji jal, pa se tako žene koje se ističu u svom poslu i javnom angažmanu često etiketiraju kao zločeste, agresivne, napadne i manipulativne dok se jednaki uspjeh i ponašanje muškaraca doživljava kao izuzetno pozitivno i poželjno.
Branašić Horvat: Nisam naišla na izravne komentare, ali jesam na osjećaj da se u prvom redu gleda ženin izgled, tek onda se preispituje njena struka. Kad se dođe do situacije da se shvati da je ona sposobna, onda joj se pokušava umanjiti vrijednost jer je prejaka, postaje konkurencija. Problem u politici je da je ona muški svijet. Žene koje se ističu u politici moraju biti odvažne i hrabre, moraju se znati nositi s kritikama i javnim nastupima. Žene su većini muškaraca u politici tek ženska kvota. Ima onih koji cijene žene i njihovu stručnost, ali većina ih doživljava samo kao one koje će odraditi posao koji im je dan.
Kako je danas biti žena? Moraju li se žene više truditi, a za „istu stvar” u odnosu na muškarce?
Juzbašić: Iz mog iskustva da. Žene moraju uložiti više energije i znanja, stalno raditi na sebi. I sama se stalno educiram razvijam, ne smijemo se opustiti. Nije lako biti žena. Mi u HNS-u se zalažemo za cjeloživotno obrazovanje, jednosmjensku nastavu, besplatne vrtiće a sve sa ciljem da bi žena imala više vremena i mogla se još kvalitetnije realizirati. Danas, statistički gledano žene su obrazovanije od muškaraca, a to ne znači automatski i jednaku zastupljenost na višim pozicijama. Ostali smo tipično patrjahalno društvo.
Oslaković: Kada se gleda društvo u cjelini, danas je ženama puno lakše nego prije 50 godina. Stvoreni su zakonski okviri i preduvjeti da se žene mogu ostvariti ako žele biti doma s djecom, voziti bager, biti kirurzi, voziti avion. Međutim, prava bitka je zapravo unutar obitelji, mikro-okolini koja ne smije ograničavati djecu oba spola da koriste sav potencijal koji posjeduju. Zakonski propisi pozitivne spolne diskriminacije, npr. upravo u politici gdje se zahtijeva da 50% mjesta na lista za izborima moraju pripasti ženama, je jedan takav primjer. Međutim, uvijek ću biti protiv da se tim pravom manipulira i da nekompetentne osobe budu na pozicijama samo zato što su žene.
Baranašić Horvat: Žene se definitivno moraju više truditi da bi se dokazale. U politici se od žena očekuje više poslušnosti nego od muškaraca, možda su to ostaci nekih starijih shvaćanja da je žena na neki način podčinjena muškarcima. Tu je onda pitanje kolko je žena sprema predstaviti se u pravom svijetlu ili će sebe zatirati. Nisam od onih koja je apsolutni poslušnik, sve sam postigla sama, svojom borbom i trudom. Ako si „neposlušna” žena u politici izloženija si kritikama u politici od recimo „neposlušnog” muškarca.
Kako usklađujete poslovno, privatno, bavljenje politikom?
Juzbašić: Moje cure su već samostalne visokoobrazovane žene. Jako sam ponosna na to i ako me se pita koje je moje najveće postignuće, to su moje kćeri. Jedna živi vani, tamo se realizirala i žao mi je što to nije mogla ovdje, dok je druga u Hrvatskoj. Oduvijek sam na rukovodećim pozicijama i morala sam biti dobro organizirana da bi sve stigla. Još uvijek imam visoki nivo energije i elana i još se vidim aktivno.
Oslaković: Za sada još uvijek uglavnom uspješno balansiram između obiteljskih i poslovnih obaveza te političkog angažmana. Naravno, bez čvrste obiteljske podrške svaki uspjeh bi izostao bilo poslovni bilo politički. Udana sam 25 godina, imam sina osnovnoškolca, i znam da su moj suprug i sin moji najveći pozitivni kritičari i podrška u svemu što radim. Sretna sam što sam se rodila kao žensko. To smatram privilegijom jer sam se ostvarila kao majka iako tek u 43. godini. I da nisam ništa drugo postigla ili postala to bi mi bilo dovoljno. A to je nešto što muškarci ne mogu. To je naša supermoć.
Baranašić Horvat: Moja djeca su osnovnoškolci koji su već više manje posloženi u obvezama i lakše je nego prije. S malom djecom ženi je teško sve uskladiti pogotovo ako nema pomoć. Nisam profesionalna političarka pa nemam na dnevnoj bazi obveze i politiku doživljavam kao hobi, trošim svoje slobodno vrijeme, potrudim se ga naći. Politika je strast i da danas sutra nisam više u politici i dalje bi je pratila, to je moj interes. Da imam neka veća politička zaduženja koja bi iziskivala više vremena, uvijek bi na prvo mjesto stavila svoju djecu.
*Preuzeto iz Lista Međimurje br. 3593