Sjećanja Julijane Srpak iz Čakovca sežu prilično daleko u prošlost
Ta vitalna starica bistra uma 24. veljače proslavila je stoti rođendan. Rodom je iz Mihovljana, a već nekoliko desetljeća živi na čakovečkom Jugu. Udala se s 25 godina za supruga Miju s kojim je dobila sina Dragutina. Ima dvije unuke Dubravku i Vesnu i troje praunučadi, Mišela, Hanu i Karla.
– Suprug je mlad, sa samo 36 godina doživio tešku prometnu nesreću i život je proveo u kolicima. Iako nije bilo lako, uvijek sam bila uz njega otkriva nam Julijana. Raditi je počela vrlo rano, sa samo šesnaest godina u tekstilnoj industriji u tkaonici i kaže bilo je to lijepo vrijeme.
– Na poslu nam je bilo jako lijepo, a ne kao danas. Svi smo se slagali kao da smo obitelj. Slavili smo rođendane, važne datume. Za Dan žena smo dobile slobodne sate, bilo je jako lijepo prisjeća se. Tada se cijenio radnik koji je napominje, bio jednako važan i cijenjen kao kakav direktor. Osim toga imali su slobodu reći direktorima sve što su htjeli i nitko im to ne bi zamjerio.
– Imali smo prava, imali smo svašta uz to. Svog liječnika, odmarališta na koja smo išli besplatno, imali smo svoj autobus, u toplicama u Moravcima smo imali četiri kućice, sve smo imali, a danas? Danas radnik radi a ne dobije plaću. Pa onda pučke kuhinje, što je to? Toga nije bilo jer se nije moglo dozvoliti da ljudi moraju prositi, čudi se novim vremenima.
– Nekada se stvaralo, ljudi su sami dizali tvornice, bilo je bolje. Da kralo se i onda, ali danas su svi lopovi i još ih se k tome stavlja na položaje. Treba se primiti posla, a ne samo gledati na velike plaće, govori nam što joj nije po volji, no ne nervira se previše zbog toga. Nikada ni nije, no ne zna je li to tajna njene dugovječnosti.
– Pa kaj vam ja znam, sve sam radila. Išla sam u šetnje i kino sa suprugom. Kad je umro družila sam se s umirovljenicima, išli smo svaki mjesec na ples. Na žalost sada više ne mogu, a i nikog od njih više nema kaže nam. Zdravlje je relativno dobro služi, nešto slabije čuje i nestaje joj snage ali je i dalje aktivna. Svakodnevno kuha, brine o kućanstvu, voli cvijeće a obrađuje i vrt. Živi skromno i jednostavno i tako oduvijek.
– Ja vam se ne mogu srditi, volim društvo, svakog poštujem. Nije mi važno odakle je tko, koje je vjere, samo da je pošten čovjek. Nisam komplicirana osoba otkriva. Kaže nam da su danas mladi skloni porocima, žure se živjeti, odrasti pa su žene s pedeset godina već babice.
– Ja to nisam bila kaže. Nije ni danas tipična stogodišnjakinja. Čak su i nju te godine pomalo zatekle.
– Ne znam kad je to prošlo. Ne osjećam se tako, prošlo mi je kao jedan put jedan kaže.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3592