Školska djeca naša su najvjernija publika
Erika Nađ-Jerković muzejska je savjetnica i voditeljica likovnih zbirki Muzeja Međimurja Čakovec. Gotovo cijeli svoj radni vijek provela je radeći u čakovečkom Muzeju. Započela je kao najmlađa djelatnica ove kulturne ustanove, a sad je dijele mjeseci od mirovine. U Muzej je došla na radno mjesto restauratora-preparatora, no ubrzo joj je povjeren posao kustosa muzejskog odjela Likovna galerija. Osmislila je novu koncepciju stalnog postava likovnih zbirki, autorica je niza izložbi i kataloga o domaćim umjetnicima te suautorica projekta za djecu iz spektra autizma.
– Rad u Muzeju Međimurja započela sam 1990. godine, u nezgodno vrijeme zbog naznaka Domovinskog rata. Kako je počeo rat micali smo stalne postave, a muzejske predmete pospremali u skloništa. Primali smo na čuvanje i muzejsku građu iz drugih muzeja. Prvo radno mjesto u Muzeju bilo mi je u restauratorsko-preparatorskoj radionici. Odlaskom tadašnje kustosice galerije Ljubice Ramušćak na novo radno mjesto u Zagreb, raspodijelili su me u Likovnu galeriju, tako da osim preparatorskog imam položen i stručni ispit za kustosa. U to vrijeme živjela sam s obitelji u Lepoglavi te sam četiri godine putovala na posao u Čakovec vlakom, presjedajući u Varaždinu, rekla nam je Erika Nađ-Jerković.
– Osim što sam radila na odjelu Likovne galerije bila sam zadužena i za Izložbeni salon gdje smo nastavili s izložbenom djelatnošću, koju je promišljeno usmjeravala i vodila iskusna galeristica Ljubica Ramušćak, sve do odlaska u mirovinu. Muzejskom poslu naučila sam se od svoje mentorice gđe Ramušćak i ostalih starijih kolega. Nekada se na sastancima Stručnog kolegija dosta raspravljalo o stručnim temama i dilemama. Vodila sam brigu i o Memorijalnoj zbirci Ladislava Kralja Međimurca gdje je tijekom godina sustavno restaurirano dvjestotinjak slikarovih crteža i manji broj slika, u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom i licenciranim restauratorima, te su napravljene manje preinake u stalnom postavu. Dok je u našem Muzeju funkcionirala restauratorsko- preparatorska radionica uspjeli smo statički sanirati Kraljevu obiteljsku grobnicu na čakovečkom groblju. Osobito mi je drago da smo lani digitalizirali Kraljevu monografiju, autorice Priske Kulčar, tiskanu 1990., pa će uskoro biti dostupna široj javnosti putem muzejske mrežne stranice, jer su tiskani primjerci odavno rasprodani. Povratnom gđe. Ramušćak u Muzej Međimurja formirali smo i Školski servis te sam bila zadužena za njegovo vođenje. Vizualno sam oblikovala iskaznice Školskog servisa i popratni letak s muzejskom ponudom za škole. U Izložbenom prostoru Školskog servisa na 1. katu vrtjele su se edukativno-likovne izložbe, popraćene prigodnim katalozima i deplijanima, napravljene u suradnji s međimurskim školama s kojima smo imali vrlo lijepu suradnju, koju sada nastavljaju i mlađe kolegice na čelu s muzejskom pedagoginjom. Sjećam se recimo radionice krasopisa, koju je vodila gđa Jelena Valkaj, a znali smo imati i predavanja i sastanke sa školskim pedagozima. Polovicom 1990-ih dobila sam zadaću da kreiram logo našega Muzeja, koji je još uvijek u uporabi, a vjerujem da ga mnogi prepoznaju. Jedna od dražih zadaća realiziranih u zadnjem desetljeću je oblikovanje prve serije majica inspiriranih Zrinskima za muzejsku suvenirnicu. Istakla bih i dugogodišnju suradnju s čakovečkim Centrom za kulturu na postavljanju raznih likovnih i tematskih izložaba, dodala je.
Razvojem tehnologije i Muzej Međimurja se osuvremenio, a promijenili su se i zakonski propisi povezani s muzejima. Muzejska građa od 2000-ih više se ne inventarizira ručno i pisaćim mašinama, već digitalno, na računalima, pa se upisuje u bazu podataka. Sukladno tomu radili su na novoj sistematizaciji fundusa po zbirkama, koje je zatim trebalo i nanovo registrirati pri Ministarstvu kulture RH.
– Brojni svakodnevni problemi kustoskog rada povezani su s povijesnim zdanjem u kojem je smješten naš Muzej. Tako se 2012. nakon netom završenog posjeta školske djece, iznenada otvorila rupa u stropu jedne od izložbenih dvorana galerije na drugome katu. Stalni postav galerije bio je hitno skinut. Srećom nije bilo nikakve štete na muzejskoj građi. Nakon toga počela sam raditi na koncepciji novog stalnog postava Likovne galerije, za koju se već otprije znalo da treba biti na 1. katu palače. Novi postav likovnih zbirki bio je otvoren 2016. godine i još je u funkciji, naglasila je muzejska savjetnica te dodala da Likovna galerija danas obuhvaća više od 7.500 predmeta raspoređenih u 11 zbirki.
– Lijepo je raditi u muzeju. Muzealci su primarno čuvari baštine a nastojimo ju čim više približiti publici. Najviše se radi sa školskom djecom. Sve ove godine to se nije promijenilo. Oni su naša najvjernija publika. Tu se na licu mjesta upoznaju s originalnim umjetničkim djelima i ostalim fundusom Muzeja. Nažalost, zbog malog broja sati likovne kulture djeca su nam likovno nepismena što značajno umanjuje njihov sveukupni doživljaj muzeja. Za osnovne škole tiskali smo 2018. mapu s radnim listićima uz stalni postav likovnih zbirki i podijelili je po međimurskim školama, ali je na tome sve završilo, što pomalo žalosti jer smo uložili sredstva i puno truda kako bi školarci mogli kvalitetno iskoristili vrijeme provedeno u muzeju. Osim osnovnoškolaca, dolaze nam srednjoškolci, gimnazijalci i učenici Graditeljske škole koji se školuju za umjetničke smjerove. Za sve navedene skupine napravljeno je i više predavanja, koja su u ponudi naše Muzeologajnice, ali se generalno premalo koriste. Prije su naši redoviti gosti bili i studenti likovnog odgoja čakovečkog Učiteljskog fakulteta, a sada ih vrlo rijetko viđamo u galeriji. Prošle godine su nas ipak posjetili dok je bila izložba o akademskoj slikarici Josipi Gattin Vojtjehovski, profesorici koja je utemeljila i vodila katedru likovnih umjetnosti na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu. Kako smo surađivali s Učiteljskim fakultetom i na pripremi spomenute izložbe, dio izložbenog materijala ustupili smo im pa je sada izložen u njihovom prostoru, dodala je.
– 2018. sam inicirala rad s djecom u spektru autizma iz udruge Pogled. Skupa s kliničkom psihologinjom Jelenom Klinčević osmislila sam projekt Muzej za Pogled, koji smo u Muzeju provodili do 2021. U sklopu projekta imali smo četiri vrste različitih likovnih radionica sa završnim izložbama u Muzeju. Zadnju godinu iskoračili smo u javni prostor grada i oponašajući svjetskog umjetnika Christa zamotali pet skulptura Luje Bezeredija duž ulice Otokara Keršovanija i Matice hrvatske. Svaka radionica je dokumentirana katalogom, a Hrvatsko muzejsko društvo dodijelilo je Posebnu nagradu projektu 2019. Već je u prvoj godini održavanja 2018. ovaj projekt bio proglašen jednim od 10 top projekata na nacionalnoj razini akcije ‘Gradovi i općine prijatelji djece’. Ipak, najveća nagrada meni, a mislim i Jeleni, bila je činjenica da su se djeca kroz ta rijetka, ali sadržajna druženja, počela osjećati ugodno i opušteno u muzeju, da smo s njima uspostavili dobru komunikaciju, a uspjela su ponešto i naučiti, istaknula je.
– Kad smo već spomenuli kipara Bezeredija, prije puno godina pripremajući stručni skup o njemu u povodu 110. obljetnice rođenja, bilo je to 2007./2008. pronašla sam u čuvaonici njegovu zbirku stihova tiskanu na mađarskom jeziku. Prošle godine uz pomoć iskusnog publiciste Ernesta Fišera i prevoditeljice Xenie Detoni, Bezeredijeva jedina zbirka stihova prevedena je na hrvatski jezik. Muzej je tiskao zbirku opremljenu Bezeredijevim glinorezima pa tako svi mogu upoznati i ovu dosad nepoznatu stranu našeg poznatog umjetnika, dodala je naša sugovornica.
ORGANIZACIJA IZLOŽBI
Erika Nađ-Jerković autorica je niza izložbi i popratnih kataloga koji čine pravu malu biblioteku o međimurskim likovnim umjetnicima među kojima su Aleksandar Schulteisz, Lujo Bezeredi, Marija Zidarić, Jelena Valkaj, Stjepan Leiner, Josipa Gattin Votjehovski, i niz drugih. Posljednju izložbu koju je organizirala je ona Sunčanice Tuk, na kojoj je predstavljen dio donacije koji je slikarica poklonila Muzeju u Čakovcu.
– Organizacija izložbi zaseban je segment kustoskog posla, kao i preuzimanje umjetničkih donacija. Sunčanica Tuk nam se obratila i izrazila želju da bi poklonila svoje radove čakovečkom Muzeju, jer je svojim mladenačkim godinama vezana za ovaj grad gdje je studirala likovni odgoj na Pedagoškoj akademiji. Upravo je profesorica Vojtjehovski prepoznala njezin talent i usmjerila je dalje prema Akademiji likovnih umjetnosti. Sunčanica je željela pokloniti ulja na platnu, no zbog popunjenosti čuvaonica nismo ih mogli prihvatiti. Stoga smo rado primili radove na papiru. Zajedno smo napravile preliminarni izbor, a nakon manjih izmjena, u listopadu 2021. godine zaprimili smo radove. Nakon toga trebalo je fotografirati radove, zatim se pristupilo inventariziranju i tada smo krenuli s pripremom izložbe i kataloga donacije. Kako je riječ o 40-ak radova izložili smo izbor djela iz donacije, koja će ljubiteljima likovne umjetnosti pružiti vrhunski estetski doživljaj, objasnila nam je Nađ Jerković.
– Najveća donaciju koju sam preuzela u ime Muzeja je donacija akademskog slikara Pavla Vamplina s gotovo 4.000 predmeta i koja obiluje stručnim izazovima. Najneobičnija je svakako donacija bikova dr.sc. Danijela Režeka, stalno izložena u tzv. vjenčaoni, a koristili smo ju i za rad s djecom u spektru autizma, naglasila je.
– Moram pojasniti problem s čuvaonicama, jer ljudi izvana ne vidi situaciju unutar zidina ovog velebnog zdanja. Jednadžba je vrlo jednostavna, zbirke rastu, povećavaju se na godišnjoj razini, a broj iskoristivih kvadrata je fiksan pa će se stručni tim muzeja uskoro morati početi baviti rješavanjem i tog problema, pripomenula je.
PRIPREME ZA MIROVINU
Nakon više od tri desetljeća provedenih u Muzeju Međimurja, muzejska savjetnica Nađ Jerković najavila je svoj odlazak u mirovinu.
– Više neću imati doticaja s publikom, ali ću i dalje raditi sve kustoske poslove kao i do sada. Puno je poslova koje publika ne vidi, a moraju se odraditi. Dijelom su to administrativni poslovi a dijelom poslovi oko fizičke zaštite muzejskih predmeta u čuvaonici, budući smo silom prilika već dulje bez restauratorsko-praparatorske radionice. Zadnjih je godina u muzeju došlo do relativno brze smjene generacija pa sam sada najstarija kustosica. Ne radi više nitko od osoblja s kojim sam surađivala od svog dolaska u muzej, a zbog najnovijih građevinskih radova skinuti su svi stalni postavi po kojima sam vodila brojne posjetitelje, sve se promijenilo, no ne žalim se. “Samo mijena je vječna” to je univerzalni zakon na koji ne možemo utjecati. U muzejskom poslu svatko ima svoju dionicu, a ja osjećam da sam svoju realizirala, pa ću bez žaljenja radno mjesto kustosa prepustiti nekom mlađem, iako i dalje razmišljam o svemu što bi se moglo napraviti unutar odjela, poručila je za kraj.
Sa suprugom Stjepanom akademskim kiparom živi u Međimurju. Imaju troje odrasle djece, koja su likovno i glazbeno nadarena, ali se nisu odlučila za umjetnički poziv. Odlaskom u mirovinu imat će više vremena za svoju prvu ljubav – slikarstvo, pisanje i druge aktivnosti usmjerene osobnom i duhovnom razvoju. Tko zna?! Možda za par godina predstavi svoje radove upravo u Muzeju Međimurja.
