Dragica Kermek ispričala nam je priču o svom teškom životu i prisjetila se davne i slavne susjede
Dragicu Kermek u Robadju svi vole i cijene. Kad djeca idu u školu u njenom dvorištu ostave bicikle. Ako je vrijeme loše uđu u kuću, u toplu kuhinjicu, te vrijeme krate u razgovoru s njom.
Stariji mještani pak ju povezu kud god treba, do Štrigove, liječniku, na misu… Ona je jednostavno za sve njih teta Dragica, a njena je životna priča tužna.
– Rođena sam tu u kući pored, ovo je moja domovina. Nakon toga smo se dedek, babica, mama i ja preselili ovdje, tu je bila nekakva žitnica. Nažalost invalid sam od rođenja, imam iščašene kukove. Četiri puta operirala sam desni i još dva puta lijevi – priča nam u toploj kuhinjici, uz “šparet”.
Nikad joj nije bilo lako i kad se prisjeća povremeno joj krene suza. Bolest joj je odredila život, nije se mogla zaposliti, niti se udavala. Nema djece pa je zato tako dobra prema onoj koja ju posjete. Iako se kreće uz pomoć štake sve je čisto, uredno, kako treba. Svi mještani znaju kakav divan vrt ima.
Otkazuju i ruke
– Mogla sam do nedavno raditi u vrtu, ali sad više ne mogu. Ruke me jako bole, nemam snage u njima – kaže te se tužno prisjeća kako je punih 15 godina “brigovala” majku. Mnogo više je tužnih dana bilo u njenom životu nego li sretnih. Te 1975. godine, u kratkom roku, umrli su dedek Stjepan i majka Sidonija Trstenjak. Babica Julijana Trstenjak pak su poživjeli do 1990. godine; otad je sama. Ona prezime ima po ocu, baš kao i mirovinu.
– Upisala sam se lani za dom u Čakovcu, treba pričekati. Zasad se još trudim sama pobrinuti za sebe, ali sve je teže. Svi mi pomognu, susjedi donesu iz dućana, dođe sestrična Marina iz Slovenije pa bratić Lujzek, vozi me susjeda Elena, a svake nedjelje idem na misu s Vladijom i Anđelom – zahvalna je rođacima i sumještanima što ju paze. Tako da … i nisu svi tonovi crni, ljudska dobrota mnogo toga nadjača.
Sve nas je, nažalost, manje, priča nam. A opet sve nas je više, kaže, i diže pogled prema Mađerkinom bregu koji se nadvio nad njenim imanjem. Turisti su svakodnevno tu i kaže kako ju ne smetaju, neka bude živo. Pitamo ju je li poznavala slavnu susjedu, peštansku balerinu Emiliju Krauthaker.
– Naravno, sjećam se njene stare kuće navrh brijega. Puno je puta svratila pospominati se s dedekom i babicom. Ako bismo bili za stolom jela bi s nama. Oni su ju razumjeli, ali ja baš i ne. Mnogo mađarskih riječi je koristila. Puno je pričala o svojim kokošima s kojima je i spavala. Govorila je “đere kokoši”… Imala ih je puno dok ih lisice nisu sve odnijele. Bila je normalna, jedino se oko meje znala svađati – prisjeća se teta Dragica.
Razbila se jaja
Mnogi su mitovi ispričani o Mađerki, prozivali su ju sotonskom, coprnicom. No ona je isto bila samo jedna tužna žena u starosti.
– Njoj su muža strelili. I baš sam se zapitala gdje je ona uopće pokopana? – prisjeća se te pričamo kako je Mađerka nosila jaja u dućan i zauzvrat dobivala sitne potrepštine.- Tako sam i ja nosila jaja u štacun. Jednom sam ih po jakoj kiši nosila na Vrbane. Pala sam i sva su se jaja u korpici razbila – priča nam i smije se sjetno.
Pozdravili smo se, otpratila nas je sa smiješkom baš kako je i dočekala. A istoga dana u Robadju smo, od “pouzdanog izvora”, pribavili i fotografiju koju bi mnogi htjeli. Nedavno je pronađena u Sloveniji.
Riječ je o prastaroj fotografiji Mađerkinog brega, napravljenoj možda upravo s imanja tete Dragice. Na njoj se još vidi staro aristokratsko zdanje kojeg danas više nema. Upućeni smatraju kako je ovo jedina fotografija Mađerkinog doma na čijem mjestu je danas proplanak.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3589
