Fra Anđelko je sada i taj prag prešao, pa neka ga Gospodin Isus koji, ga je pozvao u svoju službu, uvede u svoju nebesku slavu
U četvrtak 1. veljače 2024. u samostanskoj i župnoj crkvi sv. Nikole, biskupa u Čakovcu varaždinski biskup mons. Bože Radoš slavio je sprovodnu svetu misu za pokojnoga fra Anđelka Rakhela koji je preminuo u ponedjeljak 29. siječnja 2024. Uz braću franjevce pristigle iz cijele Provincije koncelebrirali su i mnogi dijecezanski svećenici, a na misi se, uz fra Anđelkovu rodbinu, sestre Ivanku i Ankicu te brata Zvonka, okupio i velik broj vjernika koji su poznavali i poštivali fra Anđelka tijekom njegove dvadeset sedmogodišnje službe u Čakovcu, javljaju iz Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.
Polazeći od dnevnih misnih čitanja, u svojoj homiliji mons. Radoš istaknuo je kako je i fra Anđelko otputovao, kako veli David u prvom čitanju, onamo gdje idu svi smrtnici. Nadalje je, na temelju evanđelja dana gdje Isus sprema svoje učenike na putovanje biskup progovorio o našim životnim putovima. “Sva naša putovanja imaju smisao ako su usmjerena prema ovome zadnjem putovanju, prema očevoj kući. Isus će svojim učenicima i nama dati dobre savjete za naše životno putovanje. Reći će nam s kim trebamo putovati, što trebamo na put nositi i što na putu trebamo govoriti, koju vijest donijeti ljudima.”
Tako je mons. Radoš istaknuo da je Isus na put slao po dvojicu učenika. Ići s braćom, s prijateljima znači imati pouzdanje u nekoga, znati da uvijek možeš računati s njim. Tako je fra Anđelko bio dio zajednice, bratstva, putovao je tijekom svoga života poistovjećujući se s jednom zajednicom braće franjevaca. Evanđelje se može donijeti samo ako ga nose braća, ako ga nose najmanje dvojica jer svatko ima dio poruke, ako se želi cjelovita poruka donijeti onda je moramo je zajedno donijeti, ne jedan najprije pa drugi, ne jedan nasuprot drugoga, nego zajedno.
Zatim je mons. Radoš progovorio o onome što Isus kaže da trebamo na put ponijeti. Dok smo bili djeca mama se uvijek brinula da kad idemo na put imamo sve što nam je potrebno, u odrasloj dobi radimo liste jer često nešto zaboravimo, najčešće punjač za mobitel, pa ostanemo odvojeni od svijeta. A Isus govori što na put ne treba ponijeti. Ni torbe, ni novca. Ne treba nositi ništa što nije nužno, ništa bez čega život može biti, gdje život i ono što je bitno može doći do izražaja. Napomenut će uzmite samo štap koji je slika Božje prisutnosti i Božjega oslonca, nemojte zaboraviti povjerenje u Boga, a na to nas stalno podsjećaju i redovnici ukoliko žive ovo siromaštvo koje traži da budu slobodni naviještati. Ako su previše vezani uz sebe, uz ono što ima, ako smo mi svećenici previše vezani uz ono što imamo, zaboravit ćemo ono što je glavno: povjerenje u Boga, stalna Božja prisutnost, onaj dotok do Boga, onaj “punjač” koji se svaki dan mora se uključiti u naš život kako bi od onoga tko ima snagu primali snagu izvršiti ono što vjerujemo i propovijedamo.
Naposljetku je biskup progovorio o onome što na putu trebamo govoriti, koju vijest donijeti ljudima, a to je blagoslov siromasima. Onaj tko živi siromaštvo on je kralj na zemlji, ali nije kralj zemlje nego je kralj neba već ovdje na zemlji. Tako bi trebalo biti nas svećenika i svakoga vjernika, da ne živimo od onoga što treba ostaviti ovdje iza sebe, nego da živimo od snage koja dolazi od Boga, naslonjeni često ne na ono što imam nego na onoga koga imamo.
Na kraju sprovodne mise oproštajni govor održao je fra Željko Železnjak koji možete pročitati OVDJE.
Nakon sprovodne mise na čakovečkom gradskom groblju u Mihovljanu obrede ukopa predvodio je provincijalni ministar fra Milan Krišto koji je u uvodu istaknuo da smo na groblju, gdje je fra Anđelko često druge ispraćao u susret Gospodinu, a sada mi njemu iskazujemo posljednju počast i izričemo posljednju preporuku predajući ga Božjem milosrđu. Ovo naše sprovodno slavlje znakovito je uoči Gospodinova prikazanja, Svijećnice, blagdana u Crkvi prepoznatog kao Dan posvećenog života, a ove godine to je i dan s kojim završava slavlje osamstote obljetnice Božića u Grecciu svetoga Franje Asiškoga. Na ovom mjestu fra Anđelko zaustavlja svoj ovoživotni hod za Učiteljem koji ga je pozvao a onda i poslao nama. Jednako tako, oduševljen i nošen karizmom sv. Franje iz Asiza, svojim životom fra Anđelko nam govori o ustrajnosti, predanosti života, te često puta postaje i primjer nošenja križa raznih bolesti.
Nakon navještene Božje riječi fra Milan je na temelju evanđeoskih blaženstava istaknuo kako nam blaženstva dozivaju u pamet sreću koja se za vjernike sastoji u vječnom gledanju Boga, u izravnom sudjelovanju u njegovoj vječnoj i savršenoj sreći. Sva su blaženstva ispunjena nadom. Prema Isusovim riječima već je sada ostvarena stvarnost Božja u našim životima, jer Isus govori u sadašnjem vremenu: Blaženi!
U Isusovom navještaju ovdje je nagrada sam Bog. Sva nam blaženstva darivaju Boga već na ovom svijetu, ali kroz vjeru. Tek kad prekoračimo prag ovoga života, Bog se dariva sav i otvoren, dovršujući obećanje što smo ga tek kao kroz zrcalo mogli uočiti na ovome svijetu.
Fra Anđelko je sada i taj prag prešao, pa neka ga Gospodin Isus koji, ga je pozvao u svoju službu, uvede u svoju nebesku slavu.
