Ćiro je sutra trebao proslaviti 88. rođendan
Stigla je tužna vijest za Hrvatsku i naš sport – preminuo je
legendarni trener Miroslav Ćiro
Blažević. Ćiro se već duže vremena borio s rakom
prostate i sada je, nažalost, tu bitku izgubio. Ćiro je sutra
trebao proslaviti 88. rođendan.
Miroslav Blažević rođen je 9. veljače 1935. godine
u Dolcu na Lašvi, kao osmo, najmlađe dijete Katarine
Blažević (rođene Matovinović) i Mate Blaževića. Njihovo prvo
dvoje djece Ivica i Marica, o kojima roditelji ostaloj djeci nisu
puno govorila, umrla su u dobi od nekoliko mjeseci od Španjolske
gripe, a Miroslav je imao i sestre Jelenu (rođ. 1922.) i Dragicu
(1926.), braću Antu (1923.) i Joška (1927.), a starija sestra
Jozefina (1933.) živi u Zagrebu.
Miroslav je kao petogodišnjak na jednoj zabavi u travničkom
Hrvatskom domu dobio nadimak Ćiro, po lutki trbuhozborcu,
što je ražalostilo njegovu majku, jer je njezin najmlađi sin za
nju oduvijek bio Braco, s obzirom da je Seku već imala,
Miroslavovu dvije godine stariju sestru Jozefinu.
Ćiro je od malih nogu pokazivao interes prema sportu, pa se
počeo baviti skijaškim trčanjem. Kao 15-godišnjak nastupio je na
republičkom prvenstvu na Jahorini, a 1952. na državnom prvenstvu
na slovenskom Pohorju u utrci na šest kilometara bio je pobjednik
u konkurenciji mlađih omladinaca. To je bila prva titula za
jednoga natjecatelja iz BiH, a Ćiro je u utrci nadmašio
favoriziranoga Slovenca Seknea.
Ćiro se, usporedo sa skijašim trčanjem, počeo baviti
i nogometom, pa se priključio travničkom Bratstvu, gdje je
kao vrlo darovit napadač, golgeter već s 15 godina bio priključen
prvoj momčadi. U klubu su mu falsificirali dokumente ‘postaravši’
ga za dvije godine, kako bi mogao nastupiti za seniore.
Kada je 1954. godine bio u Zagrebu u posjetu sestrama Jeleni i
Dragici, slučajno je u šetnji Ilicom susreo svoga bivšega trenera
iz Bratstva Zlatka Golca. On ga je, poznavajući Ćirine nogometne
kvalitete, poslao na trening u Dinamo. Tamo je mladoga
Travničanina uskoro prvoj momčadi priključio trener Oskar
Jazbinšek, te ga je poveo na turneju po Mediteranu i Bliskom
istoku.
Međutim, Ćiro nikada nije odigrao službenu utakmicu za Dinamo,
jer je dobio poziv za odsluženje vojnoga roka u Čačak.
Tamo je trebao ostati 18 mjeseci, ali vojni rok u međuvremenu je
bio produljen na 24 mjeseca, a nakon njegovoga isteka za njega u
Dinamu više nije bilo mjesta, pa je u proljeće 1957. godine
postao igrač Lokomotive, zatim Sarajeva (1957.-1959.), a
posljednji klub za kojega je igrao u Jugoslaviji bio mu je Rijeka
(1959.-1963.).
U Rijeci je upoznao svoju suprugu Zdenku Đorđević, s kojom
se oženio 1961. godine i dobio troje djece: kćeri Barbaru (rođenu
1962.) i Katarinu (1966.), te sina Miroslava (1971.).
Iz Rijeke je 1963. godine prešao u švicarski Sion,
potom je igrao za Servette (1965.), a igračku karijeru okončao je
u klubu Moutier (1966.).
U Švicarskoj je započeo svoju briljantnu trenersku
karijeru, a prvi klub bio mu je nižerazredni Vevey (1968.-1971.),
potom je preuzeo Sion (1971.-1976.), s kojim je osvojio svoj prvi
trenerski trofej, švicarski kup 1974., zatim Lausanne Sport
(1976.-1979.), a 1976. godine u dvije je utakmice, s Austrijom
(1:3) i Švedskom (1:2), vodio švicarsku nogometnu
reprezentaciju.
Ćiro se potom vratio u Jugoslaviju te 1979. preuzeo momčad
Rijeke, a u prosincu 1980. godine prihvatio je poziv Dinama.
Ondje se u prvom mandatu zadržao do ljeta 1983., potom drugi put
od 1985. do 1988., treći put od 1992. do 1994., a četvrti put
plave je vodio u sezoni 2002./2003.
Miroslav Blažević proglašen je Dinamovim ‘Trenerom stoljeća’
u izboru Večernjega lista, kao stručnjak koji je nakon 24 godine
donio Dinamu naslov prvaka (1982.), ali i istodobno promijenio
krvnu sliku čitavoga kluba, te doživio neslućenu popularnost. GNK
Dinamo na svojoj službenoj stranici navodi kako je Dinamo u
šampionskoj sezoni 1981./1982. imao čak 42 tisuće pretplatnika te
je po tom kriteriju, iza nedostižne Barcelone čija je masa
članova prelazila brojku od 100.000, bio na drugom mjestu u
Europi. Dinamo je 1982. godine bio prvak s pet bodova više od
drugoplasirane Crvene zvezde (49:44). Na žalost, ispao je u prvom
kolu Kupa prvaka od lisabonskog Sportinga (1:0, 0:3).
Osim u Švicarskoj, Jugoslaviji i Hrvatskoj,
Miroslav Blažević vodio je klubove u još šest zemalja: Francuskoj
(Nantes, 1988.-1990.), Grčkoj (PAOK, 1991./1992.), Sloveniji
(Mura 2003.), Kini (Shanghai Shenhua, 2010.), Iranu (Mes Kerman,
2011./2012.) i BiH (Sloboda Tuzla, 2014.).
Ćiro je bio poznat ne samo kao vrhunski nogometni stručnjak, nego
i kao vrstan motivator koji je bio u stanju u
kratkome razdoblju potpuno mijenjati mentalitete svojih klubova,
pa je od ispadanja iz prvoligaškog društva spašavao Prištinu
(1985.), Rijeku (1996.) i Osijek (2002.). To mu nije uspjelo sa
švicarskim Xamaxom (2005.).
Ćiro je u Varteksu od 2003. do 2005. bio mentor današnjem
izborniku vatrenih Zlatku Daliću, koji mu je nedavno
posvetio svjetsku broncu u Kataru, a u dva navrata, na nagovor
Milana Bandića, bio je i trener Zagreba (2006.-2008.,
2012./2013.).
Miroslav Blažević u jesen 2005. godine bio je trener Hajduka, s
kojim je doživio debakl u kvalifikacijama za Ligu
prvaka od mađarskog Debrecena (0:3, 0:5), ali je prethodno s
bijelima osvojio Superkup, te je još uvijek jedini trener koji je
osvajao trofeje s Dinamom i s Hajdukom.
Donedavno je Ćiro Blažević bio najuspješniji hrvatski nogometni
izbornik, kao četvrfinalist Europskog prvenstva 1996., te
osvajač svjetske bronce u Francuskoj 1998. godine.
Hrvatsku reprezentaciju vodio je u 73 utakmice.
Bio je 2001. godine izbornik i reprezentacije Irana, s kojom
se nije uspio plasirati na SP 2002., zatim reprezentacije BiH,
koju nije uspio odvesti na SP 2010., a 2011. godine u dvije
utakmice vodio je i olimpijsku selekciju Kine.
Posljednju službenu utakmicu u bogatoj trenerskoj karijeri Ćiro
Blažević vodio je 14. prosinca 2014. godine na
klupi Zadra u Stanovima odigravši
protiv Splita 1:1.
Trenerski trofeji i nagrade:
Švicarski kup sa Sionom 1974.
Prvak Jugoslavije s Dinamom 1982.
Kup Jugoslavije s Dinamom 1983.
Prvak Švicarske s Grasshopperom 1984.
Prvak Hrvatske s Dinamom 1993., 2003.
Hrvatski kup s Dinamom 1994.
Superkup s Dinamom 2002.
Superkup s Hajdukom 2005.
Dvoransko prvenstvo Hrvatske sa Zagrebom 2006.
Treće mjesto na Svjetskom prvenstvu s Hrvatskom 1998.
Uefin Trener svih trenera: 1998.
Red kneza Branimira s ogrlicom 1998.
Red Danice hrvatske s likom Franje Bučara 1998.
Državna nagrada Franjo Bučar 1998., 2007.