Kako dijete odrasta, roditelji sve više zaboravljaju na važnost rutine i ne smatraju je više bitnom
Vjerujem da svatko od vas roditelja ima iskustvo da je dijete
bolje, mirnije i zadovoljnije ako ima svoju rutinu. Dok su bebe,
činimo sve da im je ne narušimo jer se odmah bebi poremeti ritam
spavanja i jedenje te u čitavom domu nastane kaos među članovima
obitelji.
Kako dijete odrasta, roditelji sve više zaboravljaju na važnost
rutine i ne smatraju je više bitnom. Na žalost, prema
istraživanjima mozga, čovjek je rob rutine i ustaljenih navika.
Što smo više u rutini, to smo mirniji, trošimo manje osobne
energije i postižemo bolje rezultate.
No, kako dijete ipak moramo pripremiti za život koji je
nepredvidiv, mnogi roditelji iskaču iz okvira rutine i tjeraju
dijete na privikavanje dok njegovo tijelo a ni mozak još uvijek
nisu spremni na tu količinu fleksibilnosti te sve više zapada u
stres, dijete pruža otpore i sve je nemirnije. Traži podražaje i
često odlazi u hiperaktivnost a dosada počinje biti dosadna i
izaziva problem. Posljedice toga plaća dijete ali i
roditelji.
Posljedice toga što djetetu pružamo sve više podražaja nastojeći
ga zabaviti umjesto da mu život pretvorimo u navike i rutinu i
privikavamo na mirne dane, na to da dosada može biti vrijeme
kreativnosti i na to da bavljenje aktivnostima ne mora biti samo
adrenalinsko već je cilj umiriti tijelo, um i misli. Ipak i dalje
ima roditelja koji čine sve da zabave dijete na raznorazne načine
ne shvaćajući da time ne čine dobro svojem djetetu ali ni sebi
jer će dijete tražiti iz dana u dan sve više podražaja i tome
nema kraja.
Što se zbiva djetetu kada se roditelji trude oko njega i traže
raznorazne načine da ga zabavljaju ili ispunjavaju interese od
malih nogu te dijete intenzivno vozaju na raznorazne aktivnosti?
Dijete nema disciplinu
Disciplina je podučavanje djeteta redovitom izvršavanju
svakodnevnih aktivnosti, dužnosti, obaveza. Ako roditelji nisu
dosljedni u primjeni tih aktivnosti, disciplina izostaje. Da bi
to roditelji mogli, najlakše je da se uvede rutina kroz stvaranje
navika.
U suprotnom će se dijete izvlačiti i izbjegavati. Ili ako ima
previše aktivnosti, izbjegavat će činiti neke od njih.
Pretrpan raspored djetetu znači da to može činiti, roditelju je
to izgovor da ne tjera dijete a oboje ne shvaćaju da je djetetu
potrebno više vremena za sve to, da je ono sporije, da neke
dužnosti i obaveze još uči i svladava, da se ne zna samostalno
organizirati. Zato je izuzetno važno da i roditelj i dijete
uzmu dovoljno vremena u danu kakao bi se sve stiglo i kao što
vidite, tu nema mjesta pretrpanom rasporedu jer dolazi do kaosa a
gdje je kaos, disciplina i mir izostaju.
Manjak povezanosti s roditeljima
Ako u danu nema vremena ni prostora za međusobno provođenje
zajedničko vremena već se samo juri tamo i ovamo da se obave
treninzi, obaveze, zadaće, objedi, higijena… tada izostaje i
povezanost djeteta s roditeljima. Da bi se dijete povezalo s
roditeljem treba provoditi vrijeme zajedno bez ikakvih
distraktora. Samo vi i dijete! Razgovor. Komunikacija.
Zajedništvo. Bez mobitela i TV-a. To je jedini način da dijete
osjeti da ste posvećeni u potpunosti i da se s vremenom otvori i
poveže. Sve dok u životu roditelja u danu postoji hrpa moranja
(Moram ovo! Moram ono! Ti reci usput!) dijete neće osjetiti
potrebu da vam je važno. Potražit će izvan doma osobu kojoj
je važno.
Loša samoregulacija emocija
Posljedica lošeg odnosa, neimanja vremena i premalo posvećenosti
djetetu stvara kod roditelja krivnju jer je svjestan da to nije
ispravan put ali nema snage iščupati se iz čitave priče te polako
počinje tražiti izgovore ili čak možda kriviti dijete da je tome
tako zato što dijete ima previše obaveza a i sam roditelj još
više. (Kako kad te stalno vozim na ovo ili ono a i ja moram
raditi!).
U takvom stanju roditelj ima sve češće ispade. Dijete to gleda i
uči da je to ispravno. Nakon ispada, roditelj možda ne stigne
obaviti razgovor s djetetom da se tako emocije ne izražavaju
(krivnja, vika, svađa, zahtijevanje, svađa, naredbe, kazne…) a
sve rjeđe ih pokazuje u ispravnom izdanju i dijete nema od koga
naučiti primjerom kako se nositi s vlastitim emocijama pa sve
češće svjedočim u školi dječjim emotivnim ispadima jer dijete
nitko nije podučio kako se nositi s emotivnim stanjima.
Nedostatak poštovanja i samopoštovanja
I na kraju, neminovno dolazi do toga da u takvom odnosu ima sve
manje međusobnog poštovanja jer jednostavno nema vremena za
to. Bonton i kultura ponašanja ionako u ovom internetskom
svijetu već odavno nisu na snazi te sve svoje frustracije djeca
izbacuju u virtualnom svijetu. Gdje bi dijete trebalo
naučiti načine međusobnog ophođenja, komuniciranja, poštovanja
sebe i drugih? U obitelji, zar ne?
Roditelji bi trebali primjerom pokazati kako se međusobno
ophodimo. No, ako ni oni nemaju vremena, onda se samo brzo i
kratko daje naredba i dijete uči da je to pravilan način
komuniciranja. Ono ne vidi ništa loše u tome jer njegovi prvi
autoriteti tako svakodnevno komuniciraju.
Primijetili ste da ja ovdje generaliziram i sve roditelje trpam u
isti koš. Isprike svima vama koji ovo imate porihtano unutar
obitelji. Moj naklon i svaka čast što radite nešto što je dužnost
svakog roditelja. Svima ostalima moja preporuka da potraže
pomoć što prije jer s takvim odgojem ode nam društvo nizvodno.
Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!
Vaša Anita V., savjetnica za roditelje
