Rijetko tko dođe ovamo, rijetko tko i zna da postojimo, pričaju nam članovi obitelji koja ima posebno naslijeđe
Urbanske brijegove i zaseoke možete pručavati čitav život i opet
će se dogoditi da otkrijete novi, skriveni kutak. Perjak, Rimščak
i Kozlovčake znaju svi, ali jeste li čuli za Oberlenduš?
Uglavnom, na njega se silazi makadamom kroz strmi usjek s
Martinovskog vrha…
– Kaj znači ime? Dojdeš i nemaš kam dalje pa se moraš obrnuti
nazad, oberlenduš – tako nam je to narodski objasnio ugostitelj
Stjepan Krznar iz Macinca, koji ima gorice na
obližnjem Perjaku.
Opisao nam je kako pronaći ovaj skriveni zaselak. Zaintrigirani
njegovom pričom pošli smo i doista, nakon strmog usjeka otvorila
se padina, a na njoj vikend-kuća, ruševna kuća i – prava pravcata
kurija! No nema dalje, može se jedino natrag.
– Dobro došli, sve je ovo Oberlenduš, a mi jedini danas živimo na
njemu – dočekala nas je gospođa Albina Kraš,
također umirovljena ugostiteljica. Uvela nas je u kuriju u kojoj
uz nju žive sin Tomica, snaha
Martina i unuk Antonio Kraš.
Izvana, na zidu nalazi se grb za koji kažu kako odaje da su
kuriju gradili pavlini. Riječ je o crkvenom redu koji je 1786.
godine ukinuo car Josip II. te im je imovina nacionalizirana.
Ulazna su vrata prava kapija, željezni zasuni su originalni. Samo
je drvo na vratima promijenjeno, a za originalni ključ biste
trebali oružani list…
Mađar se zadužio
– Ovdje sam rođena i odrasla, iako sam poslije živjela i drugdje,
no vratila sam se. Jedno vrijeme ovdje su sami živjeli moji
roditelji Albin i Marija
Pfeifer. I oni su mnogo ulagali, a isto tako i mi,
naročito u krovište.
Uvijek smo gledali da tijekom potrebnih obnova sačuvamo sve što
se može, a posebno grb – priča nam gospođa Kraš, dok nam njena
snaha toči lagani sauvignon koji se hladio u boltanom podrumu.
Kako to da žive u staroj pavlinskoj kuriji, pitali smo ih, te što
znači Oberlenduš. Podrijetlo imena njima nije poznato, ali Albina
Kraš odaje nam ono što su joj prenijeli stariji.
– Navodno je kurija, ili ljetnikovac pavlina, građen kad i crkva
sv. Jeronima u Štrigovi. Potom je, kad su ukinuti, posjed kupio
neki Mađar i zasadio vinograde i voćnjak.
Zadužio se i morao je prodati imanje pa ga je kupila baka moga
oca Albina – kaže gospođa Kraš koju stariji Čakovčani pamte po 25
godina staža u Unionu (slastičarnica, riblji restoran, kavana…)
I to je to, život joj je ostavio pravu kuriju koju nije lako
održavati.
– Debeli su to zidovi, 60 centimetara. Ljeti to može pružati
svježinu, ali prije ili poslije kamen se zagrije. A zimi treba
dosta vremena da loženjem sve zagrijamo – dodaje njena snaha
Martina Kraš.
Sin Antonio, četvrtaš u Železnoj Gori, pak samo gleda kako bi nam
pokazao kokoši!
– Najvažnije mi je da ima lijepu farbu, nije bitno koliko jaja
snese! – kaže i iz kokošinjca vadi jednu ukrasnu koku na koju je
ponosan.
Teško dostupni
Obitelj uzgaja pedesetak kokoši i nešto svinja, sve za svoje
potrebe, uz kukuruz s okolnih njiva. No s vinogradima su,
nažalost, morali posustati.
Danas im je tako ostalo još 4.500 trseva, a bilo ih je mnogo
više. No osjetno ih je, kao i druge, pogodila zlatna žutica.
Trebalo bi krčiti te saditi novo trsje, ali teško je živjeti od
poljoprivrede danas.
– Ja sam se zaposlio kao vozač kamiona, Martina isto radi, mama
je umirovljena i imala je operaciju kralježnice te pomaže koliko
može. Imali smo veće planove, ali najgore je to što je nemoguće
doći do radne snage. Uz posao više to ne možemo, a ne možeš ni
bez posla, živjeti samo od vinograda – kaže Tomica Kraš koji nam
se pridružio poslije 15 sati, kad je stigao s posla.
Tomica Kraš ima i dvije sestre, Sonja
Schwarz živi u Njemačkoj i njena je vikendica pored
kurije, dok Kristina Hamer danas živi u
Lopatincu.
– I tako vam je to kod nas. Rijetko tko dođe, rijetko tko i zna
za Oberlenduš. Zimi pak je uopće teško prići. Kad padne snijeg
čistimo svojom ralicom, jer treba ići na posao i ne možemo čekati
da dođu.
– A i kad očistimo, teško je uspeti se po zaleđenoj strmini pa
posipamo solju. Dobro je što više nema toliko snijegova! Nešto
smo čuli da 2024. godine kreće veliki val asfaltiranja u općini
Štrigova. Nadamo se da ćemo i mi doći na red – kažu nam za kraj
članovi obitelji Kraš s Oberlenduša.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3587