Nikola Vršić voditelj je Ispostave u Murskom Središću
Mlad i ambiciozan Nikola Vršić (36) punih je deset godina dio ekipe hitne medicinske pomoći u Čakovcu. Oko izbora profesije nije puno dvojio, a presudna odluka je pala kad mu je otac doživio težu ozljedu na radu. Svoj sportski duh i strast prenio je i na posao. Na međunarodnom natjecanju u Sloveniji čakovečki je tim predstavljao Lijepu našu gdje je s timom osvojio visoko treće mjesto, uskoro će mentorirati buduće prvostupnike sestrinstva, želja mu je dodatno specijalističko usavršavanje, a san – helikopterska hitna služba!
Rođen u Čakovcu, najranije djetinjstvo proveo je u Zaveščaku, da bi s 10 godina s roditeljima preselio u Mursko Središće gdje je završio osnovnu školu. Upisao je Medicinsku školu u Bedekovčini, a potom ga je čekao vojni rok i pripravnički staž.
– Bila su to izazovna vremena, prvo devet mjeseci na civilnom vojnom roku, a kasnije još 12 mjeseci na pripravničkom stažu u Županijskoj bolnici Čakovec, i sve to bez ikakve financijske naknade. Da, tada je to bilo tako, a danas, vrlo vjerojatno, mlađim generacijama nezamislivo, započeo je naš sugovornik.
– Svoje prvo radno iskustvo započeo sam s djelatnicima u jedinici intenzivnog liječenja, odnosno Koronarnoj jedinici Županijske bolnice Čakovec kojima zahvaljujem na uvodu u svoje zanimanje, sve do zaprimljenog poziva početkom 2012. godine da se pridružim ekipi hitne medicinske pomoći u Čakovcu. Dvije godine kasnije, uz podršku supruge Gabrijele selimo u Mali Mihaljevec. 2015. godine završio sam studij prvostupništva na Sveučilištu Sjever u Varaždinu.
Kći Anesa krenula je ove godine u srednju školu, i to umjetničkim stazama upisavši dizajn unutarnje arhitekture. Ne želi medicinsku školu, ne želi gimnaziju. Što ću sad?! Da, prvi tren bilo mi je malo čudno s obzirom na to da i supruga radi u ordinaciji obiteljske medicine, ali već sad se vidi da je dobro odlučila. Tijekom ovih par mjeseci od početka škole već je nekoliko njezinih radova bilo izabrano za izložbu i postavljeno u hodnicima škole, dok je sin Roko još uvijek zaigrano dijete drugog razreda osnovne škole, a mi roditelji veoma ponosni na svoje klince, doznali smo od Vršića.
‘MEDICINA JE ODREDILA MOJ PUT’
– Nakon preseljenja u Mursko Središće prva susjeda mi je bila medicinska sestra koju sam stalno ispitivao, ‘gnjavio’ svojom znatiželjnošću prema tom zanimanju. Njezine priče su me nadahnule, a i svako malo je bila kod kuće… Barem sam ja tako mislio, pa naravno kad tada nisam znao da treba raditi u noći. Naravno da sam kao nadobudan klinac izmaltretirao roditelje svojim prohtjevima kako bi ih ‘liječio’. Neizmjerno sam im zahvalan na svakoj sitnici, podršci i svakom trenutku koji su žrtvovali za mene. Tijekom srednje medicinske škole bio sam član ekipe prve pomoći na međužupanijskim natjecanjima, a to me zasigurno usmjerilo na današnje radno mjesto u hitnoj službi, otkrio nam je naš sugovornik.
– Baš u toj godini kad smo se preselili u Mursko Središće, gdje sam upoznao prvu medicinsku sestru, otac je imamo težu nesreću na radu. Posjećivali smo ga u bolnici u Austriji i ponovno sam bio oduševljen ovim zvanjem. Vidio sam da su ti ljudi mom ocu spasili život, pomogli mu u oporavku kroz riječi utjehe, medicinsko-tehničkim postupcima, a mi smo im bili zahvalni i nismo ni sami znali kako da se odužimo tim prekrasnim ljudima. Priče oca kako dolazi hitna pomoć, koliko su mu pomogli, hitan prijevoz, sam postupak liječenja i rehabilitacije samo je pojačavao afinitete prema ovom humanom zanimanju, podijelio je s nama.
POSAO U ZAVODU ZA HITNU MEDICINU
Biti djelatnik u hitnoj službi na terenu znači biti maksimalno predan svakoj intervenciji i pacijentu. Razina obrazovanja, znanja, stalno napredovanje, usavršavanje kroz radionice, interne edukacije, kongrese, suočavanje s novim pravilnicima i smjernicama sustavni su preduvjeti za stručnost, dobar pristup prema pacijentu, komunikaciju s obitelji, poznavanje i korištenje aparature, novih lijekova sa samo jednim ciljem – pružiti što više od sebe u datom trenutku i što bolje i kvalitetnije pomoći osobi koja je zatražila pomoć. Poznavanje ostalih kolega u timu, međusobno poštovanje te najbitnije, povjerenje, najključniji su elementi za uspješno odrađenu intervenciju.
– Ovo je samo dio parametara s kojima se susreću moji kolege i mogu jasno naglasiti da svega toga u našem Zavodu ima. Nikad ne znamo što će nas dočekati, svaka intervencija je drukčija jer je i svako mjesto intervencije na drugim lokacijama i okruženju, a koje može biti opasno za tim na terenu pa se treba prilagoditi svakoj intervenciji zasebno što iziskuje fleksibilnost i snalaženje u tim situacijama. Samo vrsnom komunikacijom, poznavanjem ljudske psihologije i analiziranjem svih aspekata ljudskog ponašanja možemo savršeno razraditi i pomoći ne samo osobi s fizičkim nego i mentalnim problemom. S tim vještinama možemo dobiti pozitivan feedback s terena i biti sretni kad nas naši pacijenti pozitivno i doživljavaju, naglasio je Vršić te dodao…
– Društvo nas različito doživljava. Ima ljudi koji nas istinski jedva čekaju, a to je većina njih koji imaju zdravstveni problem. Ljudi koji su povezani s intervencijom ponekad reagiraju burno, onako kako se i osjećaju kad im bližnji trpi ili umire i to nam je razumljivo. No, najviše smo razočarani i jako nas brinu oni koji nam onemogućavaju normalan i kvalitetan rad lažnim pozivima, neznanjem osnovnih medicinskih stanja, poput mjerenja i skidanja temperature, vađenje krpelja, zbrinjavanje manjih ogrebotina itd…, nepravilnim ponašanjem u prometu oslobađanjem ceste i prepuštanjem odnosno zaustavljanjem reanomobila u odlasku na hitno stanje. Snimanje mobitelima, provociranje, upućivanje svih vrsta verbalnih prijetnji pa i fizičkih, za takve nas zaista brine, a ne znamo do koje mjere to još može ići i kako može biti još i gore.
– I sve to tako do 65. ili 67. godine života. Nemoguće! I zbog toga se počelo razmišljati o skraćenom radnom vijeku u hitnoj službi. Vidjet ćemo, sve je to u povojima i nadam se da će se razriješiti jer sa 66 godina nitko ne želi da juri pod sirenama vozilom na intervenciju, nosi pacijenta sa 4. kata zgrade, izvlači motoristu iz kanala, masira srce i porađa dijete. Ono što bi se ovdje moglo postaviti je pitanje same efikasnosti sa 66 godina u hitnoj službi i želimo li da nas zbrinjavaju osobe koje već imaju i svoje zdravstvene probleme, slabije reagiraju i koji, s obzirom na širinu i težinu, to izuzetno teško obavljaju, istaknuo je Vršić.
Nikola Vršić trenutačno je voditelj najsjevernije Ispostave
hitne službe čijim je otvaranjem 2017. godine stanovništvo
gornjem Međimurja dobilo mnoštvo benefita.
– Dobar timski rad i dobra organizacija podigla je razinu zdravstvene skrbi. Brojke su pokazale da je puno više srčanih zastoja s pozitivnim ishodom gdje su te osobe oživljene nego ranije kada nije bilo Ispostave u Murskom Središću, olakšano je ispunjenje zlatnog sata, vrijeme je od nastanka neželjenog događaja do zaprimanja u najbližu bolnicu unutar 60 minuta, što je izrazito bitno za samo preživljavanje, dodao je.
Kako nam je rekao, u poslu često inzistira na ‘brifingu’ na kraju intervencije kako bi se svi u timu dogovorili i došli do saznanja kako bolje, kvalitetnije i uspješnije odraditi intervenciju sličnih okolnosti.
– Hitna služba je najčešće prva na mjestu prometne i drugih nesreća te se mora suočiti s njihovim stresom i reakcijom, kontrolirati svoj stres koji se doživljava usred teških i kompliciranih situacija što ponekad nije jednostavno. Svi mi hitnjaci smo najsretniji kad uz Božju pomoć možemo ‘vratiti’ osobu, spasiti bolesnog, unesrećenog iz stanja koje bi završilo kobno po njih. Najviše me ispunjava i oslobađa stresa pozitivan feedback, podijelio je s nama.
STALNA EDUKACIJA I IZAZOVI
– Čekaju me još barem dvije škole, a ono što bi mi mogao biti izazov je hitna helikopterska služba, otkrio nam je voditelj Ispostave Mursko Središće.
– Da, nekako samozatajna želja postoji. Od ranije je postojao afinitet prema helikopterskom spašavanju, a prije koju godinu kad sam u inozemstvu nažalost kod jednog bio prisutan, on je još i porastao. Komunikacijom i svojom blizinom sam shvatio koliko su ti ljudi pomogli i kako je to sve odlično organizirano što se nadam da će ubrzo biti i u našoj državi, nadodao je naš sugovornik.
– Opću planinarsku sam završio pa je red da upišem i alpinističku koja je u najavi našeg planinarskog društva dok je s druge poslovne strane samo pitanje kad će za koji tjedan po prvi put bit otvorena mogućnost prvostupnicima sestrinstva u hitnoj medicini za dodatnim školovanjem kroz specijalističko usavršavanje. To je prva specijalizacija medicinskih sestara u Hrvatskoj koja je predviđena da traje godinu dana, doznali smo od Vršića.
– Iako ima još podosta otvorenih pitanja, svrha je sasvim jasna: podizanje kvalitete za još jednu stepenicu više. Uz obavezne tečajeve, licenciranja za samostalni rad u hitnoj sad je otvorena najveća mogućnost za dodatnim praktičnim, teoretskim znanjem i vještinom. S obzirom na širinu s kojom se susreću hitnjaci smatram da edukacije nikad dovoljno. Hitnjak se ne bavi samo jednom granom medicine već je primoran zbrinjavati djecu, rodilje, osobe stradale u raznoraznim nesrećama, osobe s internističkim, kirurškim, infektološkim, psihijatrijskim, neurološkim, oftalmološkim, otorinskim i ginekološkim problemima pa upravo iz tog razloga smatram da je zasigurno jedna od najtežih grana u medicini, pojasnio nam je.
EDUKACIJE STANOVNIŠVA, MENTORIRANJE, INTERNE EDUKACIJE
Kako nam je otkrio, veseli se što ima mogućnost prenošenja znanja širem stanovništvu, kako pomoći sebi ili drugim osobama kada se nađu s nekom medicinskom tegobom, a isto tako i kolegama na poslu.
– Uvijek je netko zainteresiran za edukacije kao i ja pa smo tako u više navrata surađivali s djecom i odgajateljima u vrtićima, srednjom medicinskom školom, raznim udrugama, građanima na trgovima. U dva navrata snimili smo edukativne i promotivne filmiće koji su namijenjeni svim građanima, a najnovije za što se pripremam je mentoriranje budućim prvostupnicima sestrinstva koji će dolaziti na vježbovnu nastavu u naš Zavod kroz naredne mjesece, otkrio nam je.
– S druge, nešto ozbiljnije strane, tu su interne edukacije
kolega. Poznato je da bez reda, rad i discipline nema rezultata,
a za našu službu je izuzetno bitno i ponavljanje i vježbanje jer
je obim posla izuzetno širok tako da se s nekim stvarima ne
susrećete više od godinu dana, ali kad trebate odreagirati
to treba biti kao da radite svaki dan. To je hitna služba!
Osim u djelatnosti hitne medicine kroz interne edukacije i
pripremanje T1 tima za natjecanje u Sloveniji, edukacije sam
provodio i kao nacionalni instruktor za tečaj “Osnovno održavanje
života uz upotrebu automatskog vanjskog defibrilatora”
djelatnicima sanitetskog prijevoza, a najnovije su bile o
medicinsko-tehničkim postupcima, stanjima i pružanju prve
pomoći, istaknuo je Vršić.
– Moram priznati da nam laičko pružanje prve pomoći i generalno znanje u društvu nije baš na zavidnoj razini te ima mnogo mjesta za napredak, ali ga ima. Ne samo da je porasla zainteresiranost, već se u našim službenim statistikama vidi da ima sve više početnog laičkog oživljavanja kod kardiorespiratornog zastoja prije dolaska hitne medicinske službe. Treba shvatiti da je prva karika u lancu preživljavanja rano prepoznavanje zastoja, a slijedi rano izvođenje oživljavanja pozivatelja jer se svakom minutom, ako se ne provodi oživljavanje do dolaska hitne, gubi 10 % šanse za preživljavanje, naglasio je naš sugovornik.
Vršić je preuzeo zadatak te uz pomoć kolegice uređuje službenu web i Facebook stranicu Zavoda kojima je jedan od glavnih ciljeva edukacija, tj. savjetovanje građana. Isto tako, zahvalan je Zavodu što je bio u mogućnosti predstavljati njegov rad na nekoliko kongresa s međunarodnim sudjelovanjem i predavanja.
– Tim T1 Zavoda za hitnu medicinu Međimurske županije osvojio je visoko rangirano 3. mjesto na “XII. Strokovno-izobraževalnom tekmovanju ekip iz nujne medicinske pomoči” prije četiri godine u kojem sam, na sreću, bio jedan od članova, dok sam slijedeće godine na XIII. natjecanju mogao svoja iskustva prenijeti na drugi tim T1 koji je tada ponovio sjajan rezultat i osvojio 4. mjesto, pohvalio nam se.
– Ostvarenim rezultatom djelatnici su pokazali da svojim znanjem i vještinama mogu konkurirati na europskim natjecanjima i našim pacijentima Međimurcima pružiti kvalitetnu zdravstvenu skrb na razini međunarodnih standarda, dodao je.
– Visoku razinu kvalitete rada, znanja i sposobnosti djelatnika Zavoda za hitnu medicinu Međimurske županije mogu usporediti s našim novopečenim brončanim nogometašima – skromni, samozatajni, velikog srca i zavidnih rezultata koji nisu slučajnost već jedan kontinuitet, ponosno je istaknuo te dodao – Sve to se postiže jer imamo ono najbitnije, a to su izuzetni ljudi.
AKTIVNO OPUŠTANJE OD POSLA U HITNOJ SLUŽBI
Slobodno vrijeme rado provodi u krugu obitelji ili u prirodi. Najdraži su mu mir, tišina, svježi zrak i prekrasan pogled, kako nam je otkrio, sa što više planine to bolje, pa tako obilazi planine u Hrvatskoj, Austriji i Sloveniji, a dodatno jednom godišnje zada si nešto teži pothvat za koji se treba fizički i mentalno pripremiti.
– Član sam dva planinarska društava, ali da, jako je izazovno naći vremena uz naš rad vikendima i praznicima, to je realnost. Biciklizam i trčanje su sastavni dio mojih sportskih aktivnosti. Prijevozno sredstvo za posao mi je često bicikl kroz koji također mogu izbaciti negativnu energiju nakupljenu kroz naporan radni dan, a već smo sad počeli dogovarati tračanje u Zadru ‘Wings for Life World Run’ utrci za one koji ne mogu, otkrio nam je.
Opuštanje dolazi i kroz građevinske i poljoprivredne radove koji mu nisu strani, niti teški, do sad je to bilo oko kuće, a trenutno u predivnom brdovitom dijelu gornjeg Međimurja, u vikendici.