Na cesti je preživljavao prodajući boce. S jedva tridesetak kuna dnevno životario je na kruhu, pašteti, ribicama...
– Djetinjstvo mi je bilo dobro, fino, no kad su umrli baka i djed sve je krenulo nizbrdo. Majka je bila domaćica, trebalo je sve više novaca, a otac to nije mogao. Kasnije sam se oženio s najsiromašnijom djevojkom, otac joj je bio pijanica. Moj otac se nije mogao brinuti o meni i sestri, pa sam si rekao ‘ajde da vidim mogu li ja to’.
Bilo je teško ispočetka, došlo je troje djece na svijet, radio sam u Njemačkoj, Sloveniji, Italiji, gdje je god bilo moguće, da bi zaškolao te tri cure. One su završile fakultet, ali ne znam gdje su danas, podijelio je s nama dio svoje životne sudbine beskućnik iz šire okolice Čakovca, a kojeg ćemo za ovu prigodu zvati Marko.
On je jedan od trenutno pet stanara Centra za pružanje inkluzivnih oblika skrbi Prinos u Mihovljanskoj ulici u Čakovcu. Centar je s radom počeo u kolovozu, ima pet stambenih jedinica u kojima se može zbrinuti osamnaest korisnika. U Centru mogu boraviti godinu dana, u iznimnim okolnostima duže, a jedno od najvažnijih pravila je pridržavanje kućnog reda.
– Svi oni imaju neke radne obveze u Centru, od pomaganja u kuhinji pod uvjetom da imaju higijenski minimum, cijepanje drva, odvoz obroka u pratnji djelatnika, a uspostavili smo i suradnju s Humana Novom. Obvezni su pridržavati se kućnog reda, a to znači vraćanje u Centar do 19 sati, ne smije se konzumirati alkohol niti droga. Redovito se testiraju, otkrila nam je voditeljica Vlatka Vincetić.
Najprije se vide fizičke promjene
Djelatnicima Centra nije u interesu poticati bespomoćnost, pa osim obveza korisnicima pružaju stručnu skrb, od rada sa socijalnim radnicima, psihologom, individualnog i grupnog terapeutskog rada te pomoć u rješavanju poteškoća blokada, ovrha, kaznenih djela, odsluženja kazni.
– Tu su ljudi koji su svi pod financijskim opterećenjima iz nekog
razloga, a većina ih je bila zaposlena. Rijetko je tko beskućnik
po izboru, iako ima i toga. I dalje ima ljudi koji su radije na
cesti, a samo zato što ne žele prihvatiti pravila rada. Ideja je
da im nađemo mjesto gdje mogu u miru funkcionirati u skladu sa
svojim mogućnostima. Pokušavamo ih usmjeriti na pravi put,
objašnjava Vincetić.
Od Amerike do mišje rupe
Smještajem i skrbi zadovoljan je i protagonist ove priče, Marko. Uz obvezan rad od tri sata na dan, nađe vremena i za hobi. Uživa u sviranju gitare iako još uvijek uči. Voli rock i heavy metal glazbu. Svoju je budućnost odavna isplanirao, no prepreka je previše, barem za sada. Ni prošlost nije zamišljao takvom kakva je bila. Htio je otići u Ameriku, napraviti nešto, ostvariti snove, a završio je na ulici.
– Firma u kojoj sam radio je propala, nisam mogao plaćati alimentaciju i ostao sam bez sve imovine. Živio sam u barakama propale firme na crno neko vrijeme, ali više nisam mogao naći posao. Dotaknuo sam dno, ali morao sam pokušavati dalje. 2015. godine sam imao infarkt, s 47 godina, i negdje u to vrijeme sam morao napustiti baraku u kojoj sam boravio. Ostao sam na cesti, bio sam vani punih osam mjeseci – priča nam svoju životnu priču Marko.
– Prva noć vani je bila gadna. Nisam znao što bih. Imao sam deke, dvije vreće, ali bilo je gadno. Mučili su me komarci, htjeli su me pojesti. Bilo je to u Lučkom i tu sam prespavao tri noći. Sjećam se da sam imao bicikl i onda sam prodao flaše za 40, 50 kuna. Kako je bio lijep dan puhnulo mi je da odem biciklom na more. Više sam ga gurao nego vozio jer nakon Karlovca su počeli strašni usponi, a mučili su me i problemi sa srcem. Kod Generalskog Stola me bilo malo strah, bio je takav mrak da nisam vidio prst pred nosom, prepričava Marko.
Na cesti je preživljavao prodajući boce. S jedva tridesetak kuna dnevno životario je na kruhu, pašteti, ribicama. Priznaje da su mu od svega najviše nedostajale cigarete. S obale se brzo vratio natrag u Zagreb.
– Našao sam u Zagrebu neku rupu ispod kućice u Vlaškoj, u kojoj je bio čuvar parkinga. Zavukao sam se u tu rupu, bio sam kao crkveni miš. Tu sam bio par dana, a onda su me našle djelatnice jednog skloništa, kaže. Utočište je nakon toga našao u čakovečkom skloništu koje tijekom zimskih mjeseci planira otvoriti svoja vrata svima.
Naime u Međimurju je evidentirano petnaestak beskućnika.
– Oni koji ne žele biti tu, s njima smo također u kontaktu. Ili ih obilazimo ili oni dolaze k nama. Svi oni imaju pravo na topli obrok, objašnjava Vincetić.
*Preuzeto iz Lista Međimurje broj 3.527