Gospodin Košak sav je u pripremama za 5. veljače i proslavu svoga - 100. rođendana!
– Gospon Gusti…! – zazvali smo i pozvonili neki dan u prolazu na vratima stare kuće u Vukanovcu. Začuo se užurban korak, ukućanin je nešto metalno usput i prevrnuo te je zaštropotalo. No, za manje od pet sekundi vrata su se otvorila. A među dovratnicima, uvijek nasmijano lice Augusta Košaka.
– Evo me! Kak sam? Pa najbolje više i nisam, godine su tu. Slabije čujem i nešto me vrat boli. Pokosio sam dvora i nacijepao drva – rekao nam je gospodin Košak kakva je jesen u Vukanovcu.
E sad, tko ga ne zna pomislio bi da mu je 80 i koja godina. No, gospodin Košak sav je u pripremama za 5. veljače i proslavu svoga – 100. rođendana!
– Pozvat ću rodbinu, mislim da ćemo proslaviti u Štefovoj kleti – kaže čovjek koji je najbolji primjer kako su godine samo broj.
Za one koji se pitaju vozi li još traktor, “malog Tomu
Vinkovića”, odgovor je ne, nema više papire. Odveze li svejedno
do obližnje šume vidjeti kakvo je stanje i dovesti drva? Mi to
definitivno nismo vidjeli…
–
Nažalost, ostao sam posljednji od osmero braće i sestara. Svi su
otišli. Brat Štef i sestra
Micika iz Tupkovca umrli su prije nekoliko
mjeseci – odaje nam. Prošetali smo malo imanjem koje u stotoj
drži u savršenom redu te su mu odmah navrla sjećanja. I kako ga
je odgojila baka u Železnoj Gori (dugo je mislio da mu je
majka!), i kako su ga kao dječačića dali za slugu, i kako je
bježao mađarskim vojnicima kad su novačili…
Naravno, ovakve ljud(in)e uvijek valja pitati za recept
dugovječnosti i očuvanog zdravlja.
– Jeo sam domaće hrane, pušio nisam, a pio sam umjereno. Kad bi mi natakali ja bih potajno izlijao ispod stola – kaže. Živjeli!
*Preuzeto iz Lista Međimurje broj 3.524