- Vjerujem da će budućnost donijeti mnoge promjene u dijabetesu i omogućiti našoj djeci još kvalitetniji život - rekla je Martina
14. studenog obilježava se Svjetski dan dijabetesa kao odgovor na
sve veće prijetnje zdravlju koju predstavlja ova podmukla bolest.
Posebno je teško kada bolest pogađa one najmlađe – djecu. S
takvom situacijom susreli su se Mario i
Martina Polanec Katalenić iz Žabnika kod Svetog
Martina na Muri, roditelji dvoje djece oboljele od dijabetesa.
Kćer Josipa (16) dijagnozu je dobila s 10
godina, dok je Ivan (13) obolio sa svega sedam
mjeseci. Prve znakove ove nimalo bezazlene bolesti najprije su
primijetili kod mlađeg djeteta.
– Ivan je bio beba od svega šest mjeseci. U toj doba počeo je
piti puno tekućine, a uz to imao je pelenski osip kojeg se nikako
nismo mogli riješiti. Nakon toga je bio bolestan, ali je i toliko
oslabio da je naizgled bilo očito da se ne radi o običnoj virozi
već nečem drugom. Tada mu je u Županijskoj bolnici Čakovec
dijagnosticiran dijabetes, rekla nam je Martina Polanec Katalenić
te dodala da je Ivan tada bio najmanje dijete s dijagnozom
dijabetesa u Čakovcu.
– Ubrzo nakon toga uputili su nas u KBC Rebro kod prof. dr.
Miroslava Dumića. Tu smo ostali tri tjedna i
započeli našu borbu i suživot s dijabetesom. Moram naglasiti da
smo bili vrlo lijepo primljeni i na sve su nas dobro pripremili.
No, jedno je ono što ti pričaju i što piše u knjigama, a drugo je
živjeti takav život u praksi. A to, vjerujte mi, nije bilo nimalo
lako, dodala je Martina.
To je bilo 2010. godine. Nije bilo facebook grupa o dijabetesu,
bez podrške ikakve udruge, nisu znali kome se obratiti. Sami su
krenuli u borbu, tražili odgovore, učili, proučavali,
griješili…
– Sjećam se prvih dana u bolnici. Bila sam u svom svijetu,
posvećena malom djetetu koje me jako trebalo. Suprug bi mi onda
idući dan objašnjavao što je tijekom noći pronašao i pročitao na
raznim forumima i blogovima. Bilo je to vrlo teško razdoblje, ali
prevladali smo ga zahvaljujući velikoj podršci roditelja i braće,
i neizmjerno im hvala na tome. Od samog početka pokušavali smo
živjeti normalan život, ne dopustiti dijabetesu da on bude prva i
jedina briga, već da bude samo jedan dio nas kojeg rješavamo
usput. I mislim da smo uspjeli u tome, otkrila je naša
sugovornica.
Nakon šest godina suživota s dijabetesom uslijedio je novi šok. I
starije dijete Josipa oboljela je od dijabetesa.
– Jednu večer Josipa me zamolila da joj provjerim šećer, ali po
noći, dok spava, jer se u to vrijeme bojala igle. Tu je večer
popila vrlo mnogo tekućine. I ja sam onako, bez ikakvih
očekivanja, sasvim smireno pričekala da ona zaspi i izmjerila joj
šećer kad ono, aparatić javlja grešku. Mislim si, ok, samo je
greška, idem još jednom, a aparatić je tada pokazao HIGH. Ne
sjećam se točno detalja, bila sam u šoku. Suprug joj je još
jednom provjerio razinu šećera i nakon par minuta, dok smo se
pribrali, nazvali smo doktoricu koja nam je rekla da polako i
smireno krenemo u bolnicu. Josipa se probudila, znala je i sama
što ju čeka. Rekla mi je da se ne brinem i da će se sama
spakirati, jer moram priznati nisam bila u stanju to napraviti,
rekla je Martina te dodala – To nam je bio još veći šok nego prvi
put. Bilo nam je puno teže jer smo znali što nas čeka. Ali Josipa
je to tako hrabro primila, bila je hrabrija i spremnija od
nas, sa svojih nepunih 10 godina.
– U početku smo i Ivana pikali iglama, nakon toga tu je bio pen,
ali kako je bio jako mali i primao male doze inzulina, neophodna
mu je bila inzulinska pumpa koju je vrlo brzo dobio. Tada je bilo
teško doći do pumpe, a danas se to uvelike promijenilo, tako da
davanje inzulina i mijenjanje setova sada oboje rješavaju sami. I
Ivan i Josipa sada imaju inzulinsku pumpu i koriste Libre senzor
za mjerenje šećera. Unatrag par mjeseci svi koristimo Libre
link te u trenutku njihovog mjerenja i suprug i ja dobivamo
informaciju o mjerenju na mobitele, nadodala je.
Unatoč bolesti nisu naišli na prepreke ni u vrtiću, a ni u školi.
Kako je Ivan obolio vrlo mali, nisu ga htjeli izdvajati od
vršnjaka te je već u prvoj godini života krenuo u vrtić. Veliku
podršku i razumijevanje pokazale su odgajateljice Dječjeg vrtića
Smješko, koje su prošle potrebnu edukaciju pri Agenciji za odgoj
i obrazovanje. U početku je bio uključen u vrtić svega sat
vremena, a postepeno se to produživalo na dva i tri sata, a kad
je bio predškolac i duže. Slično je bilo i u školi, gdje je
učiteljica zajedno s psihologinjom prošla edukaciju. Kad je bio
manji na izlete je u pratnji išla i majka, no sada to, bez
problema, odrađuje sam pa čak i maturalno putovanje, baš kao i
njegova sestra Josipa. Bolest ih ne ograničava ni u drugim
životnim situacijama. Bave se sportom. Josipa trenira karate, a
Ivan karate i nogomet. Oboje su bili na mnogo natjecanja, i
školskih, županijskih, ali i državnih.
– Dajemo sve od sebe da bolest, koliko je moguće, držimo pod
kontrolom. Oboje su u pubertetu i ima svega i svačega. Bez obzira
na prehranu, šećeri im divljaju i zaista nekad nema pravila.
Prehranu smo davno uveli jednaku za sve i toga se pridržavamo.
Zajednički ručak prilagođavamo šećerima. Tek kad je razina šećera
u redu, kod nas počinje ručak, naglasila je te dodala da dosta
vremena posvećuju aktivnom životu – bicikliraju, pješače,
planinare, a unatrag nekoliko godina i kampiraju.
No, kada je riječ o dijabetesu, nema opuštanja, već stalno treba
biti na oprezu. Danju Ivan i Josipa sami provjeravaju i
korigiraju razinu šećera u krvi, dok noću dežuraju roditelji. U
suživotu s dijabetesom, pored članova obitelji, mnogo im znači i
podrška udruge “Međimurski slatkiši”.
– Jedna sam od osnivačica udruge “Međimurski slatkiši”. Tu sam
odluku donijela one večeri kad je Josipa oboljela. Želja nam je
da pomognemo drugim obiteljima koje se nađu u takvoj situaciji,
ali i da se malo podružimo, da se djeca međusobno upoznaju i
shvate da nisu jedini u tome. Nama roditeljima to puno znači, a
vjerujem i našoj djeci. Da je barem postojala ovakva udruga prije
12 godina kada smo se mi susreli s dijabetesom, bilo bi nam puno
lakše, naglasila je Martina.
– Nikad se ne okrećemo nazad, uvijek idemo naprijed. Vjerujem da
će budućnost donijeti mnoge promjene u dijabetesu i omogućiti
našoj djeci još kvalitetniji život. Dok se sjetim onih igala na
početku dijabetesa, pikanja, ranjenih prstića… Sada je s pumpom i
Libreom to malo lakše. Nada za ozdravljenjem uvijek postoji,
koliko god ona bila mala, vjerujem u nju, poručila je za
kraj.