Priče o neustrašivim ženama već tri godine oduševljavaju publiku
Putujuća izložba ilustracija “Neustrašive žene” ovaj petak stiže u Prelog. Ova grupna izložba temelji se i na knjizi “Priče o neustrašivim hrvatskim ženama” Čakovčanke Tatjane Barat, magistre edukacije hrvatskog jezika i književnosti, književnice, novinarke i lektorice. Tim povodom razgovarali smo s njom o neustrašivima – značajnim ženama koje su ostavile traga u hrvatskoj i svjetskoj povijesti te fenomenu koje “Neustrašive” stvaraju u društvu.
– U Muzeju Croata insulanus Grada Preloga u petak 11. studenog u 18 sati bit će svečano otvorena izložba “Neustrašive žene”. Upravo vaša knjiga “Priče o neustrašivim hrvatskim ženama” izdana 2019. godine bila je povod za ovu izložbu.
Ideja o nastanku izložbe nastala je još kada je moja knjiga bila u tiskari i još prije same objave izazivala veliki interes. Već se tada razgovaralo s vlasnicom nakladničke kuće Iris Illyrica, Ivanom Glavaš Bakija, o tome da bi jednog dana od ilustracija koje su najbolje hrvatske ilustratorice mogla nastati izložba. Ilustracije iz moje knjige i knjige još jedne kolegice tako su postale dio izložbe.
Gotovo tri godine kasnije, na Dan žena, u Jastrebarskom je svečano otvorena izložba u organizaciji jedne od ilustratorica, Željke Mezić i kustosice Sonje Švec Španjol koje su odradile izvrstan organizacijski posao.
– Izložba objedinjuje sto ilustracija značajnih žena iz hrvatske povijesti i sadašnjosti, među kojima je i Štefanija Puretić, rođena Preložanka te utemeljiteljica prve dječje dermatologije u jugoistočnoj Europi.
Kada sam pisala “Priče o neustrašivim hrvatskim ženama”, bilo mi je vrlo važno da obuhvatim različita zanimanja, kao i žene iz cijele Hrvatske. Dakako, kako sam i sama iz Međimurja, bilo mi je važno da tu bude i barem jedna predstavnica ovog kraja, osim žena iz obitelji Zrinski. Sasvim slučajno naišla sam na ime Štefanije Puretić i oduševila se njezinim radom. Upustila se u medicinu u vrijeme kada se na žene u tom području još uvijek gledalo s podsmijehom, no nije se predavala. Specijalizirala je dermatovenerologiju, a kako je njezin suprug bio pedijatar, zajedno su došli do velikog otkrića. Otkrili su kožnu bolest koja se javlja u djetinjstvu, a koju karakteriziraju rane i kvrge po koži, te je prema njima nazvana Puretić sindromom.
– Na ideju o pisanju knjige došli ste potaknuti intervjuima s uspješnim Međimurcima koje ste radili za naš portal. Kako je tekao sam rad na knjizi? Kome je ona namijenjena?
Knjiga je namijenjena djeci osnovnoškolske dobi, no kako čujem, čitaju je i mlađi i stariji. Kao novinarka, intervjuirala sam mnogo uspješnih žena, dijelom i iz Međimurja u sklopu inicijative “Uspješni Međimurci” koju sam pokrenula na portalu eMedjimurje, te u drugim medijima na državnoj razini. Tako sam u svakom trenutku znala nabrojiti uspješne liječnice, učiteljice, znanstvenice ili umjetnice, a to isto nisam znala nabrojiti kada je u pitanju hrvatska povijest. Žene su izuzetno slabo zastupljene u čitankama i udžbenicima te osim možda desetak svima poznatih imena, malo tko je ikada čuo za žene iz knjige, uključujući i mene. Zato sam i krenula u istraživanje, a u svemu tome imala sam i veliku podršku fakulteta i kulturnih ustanova iz Hrvatske gdje su zaposlenice zajedno sa mnom prekopavale arhive u potrazi za fotografijama kako bi ilustratorice mogle što bolje napraviti svoj posao.
Ne, tome se nisam nadala ni u najluđim snovima. Štoviše, na sam dan promocije u Zagrebu uhvatila me panika da nitko neće ni doći na promociju, a potom se dogodilo upravo suprotno – zagrebački Hoću knjigu Megastore bio je krcat, intervjui su se redali jedan za drugim, stizale su nominacije za nagrade, a knjiga je rasprodana. Pridjev “neustrašiva” nekako je postao moj zaštitni znak i ono čime se vodim kada mi je teško. Nedavno sam čak i skočila padobranom iz zrakoplova pa opet čula kako sam neustrašiva.
Knjiga je postala dio nastavnog programa u hrvatskoj nastavi u Švedskoj, završila kao dio stalnog postava u Ivaninoj kući bajke u Ogulinu, a dvije priče, o Ivani Brlić Mažuranić i Zlati Bartl, završile su i u Alfinim čitankama.
Još i danas dobivam poruke meni nepoznatih ljudi, malih i velikih čitatelja, koji mi zahvaljuju na tome što sam napisala takvu knjigu. Primarni cilj mi je bio da djevojčice spoznaju kako mogu biti sve što žele, da kada im je teško zagrle tu knjigu i znaju da će sve biti u redu. Željela sam da ih pedeset žena iz knjige inspirira u najtežim trenutcima, kada se osjećaju izolirano, napušteno, obeshrabreno ili usamljeno.
– Osmislili ste i radionice za osnovnoškolce “Neustrašive žene i neustrašivi klinci” na kojima su djeca mogla upoznati nekoliko neustrašivih žena te kroz kreativne zadatke i sami otkriti svoje jake strane. Na kakav interes su naišle? Održavate li i danas ovakve ili slične radionice?
To je bila radionica koja se održala povodom izlaska knjige. I prije i nakon toga održavala sam radionice za djecu. Bilo je tu svega od kreativnog pisanja, do male škole novinarstva, a baš sam nedavno u Varaždinu održala radionicu naziva “I djevojčice i dječaci mogu sve”, te ovih dana u sklopu Mjeseca hrvatske knjige posjetila i vrtiće u kojima sam predstavila svoje obje knjige. Kako sam po struci profesorica, uvijek me razveseli rad s djecom i njihova iskrenost, veselje i otvorenost. O čemu god radionica bila, uvijek djeci nastojim pokazati da mogu biti sve što žele, bez obzira na obiteljske prilike.
S obzirom na to da su se u “Neustrašivima” nalazile i tri liječnice te sam u javnosti počela zagovarati važnost mentalnog zdravlja i pisala mnogo članaka na tu temu s Andrejem, palo mi je na pamet da bismo mogli udružiti snage i napisati jednu čitavu knjigu posvećenu medicini. U njoj se nalaze priče o dvadeset hrvatskih liječnika i liječnica koji su promijenili lice medicine, a mnogi od njih potekli su iz malih sela, bez ikakvog obiteljskog medicinskog zaleđa. Baš zato oni djeci pokazuju da mogu biti sve što žele. Štefanija Puretić također je dio te knjige, samo opisana na drugačiji način.
Ujedno smo i nastojali djeci što više približiti svijet medicine, razviti interes za znanost i razbiti strah od posjeta liječniku. Kada od roditelja dobijem fotografije njihove djece kako oduševljeno čitaju knjigu, to mi je najveća nagrada. Tada znam da se sav trud isplatio.
Baš zbog toga što me i danas svi prepoznaju po “Neustrašivima” te i kao zagovarateljicu prava žena i mentalnog zdravlja, nedavno su u moj sandučić stigle zanimljive ideje i ponude koje će biti usko vezane uz biblioterapiju, kojom se također bavim, osnaživanje žena i pisanje knjiga. Više informacija slijedi uskoro.
