Priče hrabrih žena koje su prošle ili se još uvijek bore s ovom opakom bolesti
Listopad je mjesec borbe protiv raka dojke, kada se češće i
glasnije priča o ovoj bolesti koja pogađa cijele obitelji. Kako
su se nosile s dijagnozom, liječenjem i oporavkom te što se otada
promijenilo u njihovim životima, svoja su iskustva s nama
podijelile članice kreativnih radionica Kluba “Nova nada”
Županijske lige protiv raka Čakovec.
Klub “Nova Nada” koji djeluje u sklopu Županijske lige protiv
raka Čakovec. Osnovan je 2000. godine. Okuplja 50 aktivnih
članica koje su uključene u razne radionice: plesnu, kreativnu te
plivanje uz stručno vodstvo fizioterapeuta. Povremeno
organiziraju predavanja i izlete te se rado priključuju ostalim
akcijama koje organiziraju drugi klubovi.
HEKLANJE ME ODRŽALO NA ŽIVOTU
– U rujnu je bilo točno 26 godina od operacije dojke, rekla je
Draga Leček članica Kluba žena operiranih od raka dojke “Nova
nada” te dodala da ju je na životu održao ručni rad.
– Drugi dan od operacije već sam heklala, da ne mislim na bolest.
To me održalo na životu. I kad sam došla doma iz bolnice, dečki
su otišli na posao, ostala sam sama, malo bi prošetala gradom
gore-dolje i odmah bi uzela konac i hakleca u ruke i heklala,
dodala je.
Ubrzo nakon toga učlanila se u Klub “Nova nada” gdje sada hekla
ručne radove za Klub, među kojima je i ružičasta vrpca.
– Dijagnozu sam dobila 26. rujna 1996. godine. Napipala sam
kvržicu na dojci dok sam bila na bolovanju zbog druge bolesti,
javila se liječnici koja me potom uputila u Zagreb. Sve je išlo
prilično brzo i već 1. listopada bila sam operirana. Tada sam
imala 41 godinu, prisjetila se Draga te dodala – Sreća u nesreći
je bila ta da sam došla na vrijeme. Bio je to karcinom malignih
stanica, ali nije metastazirao. Ostala sam bez dojke, no nisam
trebala zračenja.
– Kad sam poslije operacije došla kući imala sam potrebu ići među
ljude. Nisam se zatvorila u sebe. Željela sam svoje iskustvo
podijeliti sa ženama kako bi im naglasila koliko je važno da se
redovito kontroliraju i ako sam na taj način potaknula barem
jednu osobu da obavi pregled na vrijeme, učinila sam puno.
Nažalost, rak je takva bolest koja raste u tebi, a da ni ne znaš.
Naprotiv, osjećaš se zdrav, dodala je.
NALAZ U PLAVOJ KUVERTI
– Od mladosti sam imala mastopatiju na dojkama i ciste na lijevoj
dojci koje sam redovito kontrolirala. Svake dvije godine išla sam
na mamografiju i svake godine na ultrazvuk. Na pregledu 2011.
godine sve je bilo u redu, međutim kad sam došla 2012. više nije
bilo dobro. Nažalost, pojavio se karcinom, rekla je Vera
Prepelić.
– Išla sam po nalaze od punkcije i kad sam ih dobila bili su u
plavoj kuverti. Srela sam usput medicinsku sestru s kolegom i
prvo što su mi rekli kad su me ugledali bilo je “To je plava
kuverta. Nije dobro”, prisjetila se Vera.
– S nalazima sam se javila svojoj liječnici opće prakse. Ona me
odmah uputila u Zagreb na Institut gdje sam bila operirana.
Odrezali su mi dio dojke i limfe. Potom sam morala na
kemoterapije, a to ubije u tebi i što je zdravo i nezdravo. Bila
sam gotova. Najgore mi je bilo kad sam izgubila kosu, trepavice,
obrve. Nisam se mogla pomiriti s tim. Nisam se mogla pogledati u
ogledalu. Stalno sam nosila kape, rekla je naša sugovornica.
– Puno su mi značili razgovori s Jasenkom Štefić, predsjednicom
Kluba. Zvala sam ju, dosađivala, trebala sam razgovarati s nekim
tko je prošao isto. I kad sam završila s kemoterapijama i malo se
oporavila, učlanila sam se u Klub. I otada sam tu. To je bilo
prije deset godina, dodala je.
– Svake godine odlazim na kontrole, napravim markere, ultrazvuk,
mamografiju i sve što treba. Ne opterećujem se previše time, sve
je u Božjim rukama, rekla je Vera te dodala da joj je podrška
obitelji cijelo to vrijeme bila neprocjenjiva.
– To je bolest koja pogađa cijelu obitelj. Nikad neću zaboraviti
reakciju mog sina. Uplašio se da ga nisam prepoznala, a tada je
već imao 34 godine. Jednostavno se nije znao kako prilagoditi
novoj situaciji, no s vremenom se priviknuo. Svi smo se, dodala
je.
– Ne možete živjeti u staklenom zvonu. Kako bude, bude. Ne
razmišljam previše o tome, rekla je Vera koja voli putovati. Sa
suprugom koji je također u mirovini posjetila je Tunis, plovila
Nilom po Egiptu, bila u Španjolskoj, Turskoj, Grčkoj, Italiji,
Francuskoj, posjetila Madeire, bila na krstarenju. Kako kaže, na
taj način nadoknađuju zajedničko vrijeme budući da je suprug zbog
posla samo vikendima dolazio kući. Putovanje koje planiraju već
dvije godine je posjet Cipru i Izraelu te se nada da će ga uskoro
i ostvariti.
SLIKARICA RUŽICA
– To je bilo prije sedam i pol godina. Sama sam si napipala
kvržicu i javila se liječniku. Nisam išla u Zagreb, sve sam
obavila u Čakovcu. Najteže su mi pale kemoterapije. U početku se
osjećaš dobro, ali onda totalno kloneš. Prvo sam se uključila u
psihoonkološku grupu, a onda sam se učlanila i u Klub “Nova
nada”. Tu se družimo i stvaramo prekrasne radove, rekla nam je
Ružica Kolar, amaterska slikarica.
SLAVIM SVAKI NOVI DAN
– Kad sam si pronašla kvržicu imala sam 39 godina. Otišla sam kod
dr. Knežević u Novi Marof i za nekoliko dana kad sam došla po
nalaz doživjela sam veliki šok, sva sam se tresla i bilo mi je
jako teško. Tebe ništa ne boli, osjećaš se dobro i onda ti veli
da imaš zloćudni tumor, započela je svoju priču friška
umirovljenica Gabrijela Polanec.
– Bila sam relativno mlada, kćer je još išla u srednju školu i
živjele smo same. Bila sam operirana na Rebru, odstranili su mi
dio dojke. Nakon operacije uslijedile su kemoterapije i zračenje.
Kosa mi, na sreću, nije otpala, prisjetila se Gabrijela događaja
od prije 22 godine.
– Nakon toga se redovito kontroliram i biram vrijeme za sebe.
Radim ono što me veseli, a to je planinarenje i biciklizam. Rado
se uključujem u kreativne radionice gdje izrađujemo ručne radove,
a volim ići i na bazene, otkrila nam je naša sugovornica.
– Život je jako dragocjen. Tek kad dođeš do zida shvatiš što je
bitno. Sad živim i slavim svaki dan, rekla je.
NE DAM MOJU KOSU
– S 51 godinom dobila sam poziv za mamografski pregled. Obavila
sam pregled i tjedan dana kasnije poslali su mi poziv za
ultrazvuk. Pregled je trajao malo duže, i onda je doktori
promijenio izraz lica i rekao da je nešto pronašao te me uputio
dalje na punkciju, započela je svoju priču Ljubica Jurak.
– Bila sam optimistična. Još nisam shvaćala što se događa, jer u
početku ti se osjećaš dobro, rekla je.
– Kroz dva tjedna išla sam na operaciju. Međutim, kad su me
otvorili to je izgledalo loše. Operirali su mi dio dojke i
aksilu, a od 15 uzoraka čak 13 je bilo zloćudno! I sam doktor je
bio zaprepašten. Još devet godina kasnije morala sam piti
tablete, dodala je.
– Trebalo mi je vremena da sama prihvatim tako teško stanje. Tek
kad sam došla iz bolnice rekla sam ukućanima koliko sam agresivan
karcinom imala, priznala je Ljubica.
– Imala sam dugu kosu. No, zbog kemoterapije i zračenja mi je
otpala. Nisam se šišala do zadnjega. Sjećam se da mi je kćerka
doma šišala kosu nakon prve kemoterapije. Pramenovi kose su sami
padali. Plakale smo obje, prisjetila se Ljubica.
– Učlanila sam se u Županijsku ligu protiv raka Čakovec. Redovito
sam polazila psihološku grupu, to mi je puno značilo, naglasila
je Ljubica.
Od tog događaja prošlo je 11 godina. Otada se redovito
kontrolira. Kako je rekla, važno je probuditi borilački duh u
sebi, a ne klonuti.
– Vi ste poslije toga druga osoba. Niste više onakva kakva ste
bili, ni fizički, ni psihički. Trebate znati i sebe prihvatiti
nakon ovakve bolesti, naglasila je.
TRI PUTA POBIJEDILA TUMOR
– Na operaciji sam bila 2006. godine. Sama sam pronašla kvržicu
na dojci. Bilo mi je teško jer smo prije godinu dana
posvojili djevojčicu. Bila je stara tek tri godine, rekla je
Ivanka Novak.
– Prije operacije su mi rekli da će mi odstraniti cijelu dojku.
Nakon toga primila sam šest kemoterapija. Bilo je užasno. No,
imala sam veliku podršku supruga, naglasila je.
– Teško je bilo malom djetetu objasniti neke stvari, primjerice
zašto nosim gazu na glavi, zašto mi ne smije kovrčati kosu prije
spavanja…, rekla je Ivanka koja je i s ginekološke strane bile
operirana zbog tumora.
PJESNIKINJA JASNA
– Žene su dosta bolesne. Mnoge žene koje su već bile operirane
opet im se javila bolest. Nije lako. Vjerojatno na to utječe i
ovaj način života i stres, no ne damo se, rekla je predsjednica
Kluba “Nova nada” Jasenka Štefić koja se i sama ponovo bori s
ovom opakom bolesti.
– Prvi put kad mi je dijagnosticiran karcinom mlađa kćer je išla
u niže razrede. Htjeli smo ju poštedjeti pa smo joj samo rekli da
idem u bolnicu u Zagreb i da ću se brzo vratiti. Međutim, ona je
načula nešto o kvržici na dojci pa je tražila na internetu i
pitala me imam li rak, otkrila nam je Jasna te dodala da otada
otvoreno razgovara s njom.
– Djeca su znatiželjna. Žele znati i više nego im velimo. No,
podrška obitelji je uvijek najvažnija da možete dalje letjeti,
poručila je.
Kao i većini žena i Jasni su teško pale kemoterapije. – Prvi put
kad oboljela dobila sam onu crvenu, agresivnu. Bilo je grozno.
Tjedan dana bila sam u krevetu i povraćala. Drugi put kad sam
oboljela više ju nisam mogla dobiti jer je prejaka. Organizam
jednostavno ne bi izdržao, rekla je Jasna.
– Periku nisam podnosila. Ljudima je bilo čudno vidjeti nekoga s
golom glavom. Meni to nije smetalo. Kad sam prvi put bila na
Institutu za tumore vidjela sam da dolaze brojne žene normalno
našminkane i dotjerane, ali bez kose, otkrila nam je Jasna koja
je i s ginekološke strane također bila operirana.
– U Klubu “Nova nada” izuzetno smo ponosni što je Međimurska
županija vodeći po odazivu na nacionalni program ranog otkrivanja
raka dojke. Vjerujem da smo i mi, raznim akcijama koje provodimo
u središtu grada, potaknule žene da vode brigu o svom zdravlju i
odazivaju se na preglede, poručila je Jasna.