- Da nije bilo ove moje bolesti možda se nikada ne bih bavio keramikom. Donijela mi je, možda to sad čudno zvuči, puno pozitivnoga što se tiče kreativnog izražavanja, iskren je kipar Goran Paska iz Čakovca
Tom je 49-godišnjaku prije nekoliko godina dijagnosticirana
nasljedna trombofilija. Posljedice bolesti su među ostalim bili
moždani udari, koji su ga na neko vrijeme prikovali za krevet.
– Prije dvije i pol godine sam bio nepokretan. Nisam mogao ni
govoriti i liječnici su mi rekli da prilagodimo kuću invalidskim
kolicima jer nema nade da ću prohodati. Na to sam im rekao da ću
za godinu dana prohodati, da ću doći u ordinaciju makar na sve
četiri. Danas sam pokretan i hodam, doduše uz pomoć štaka
zadovoljno govori Paska.
Rođeni Varaždinac, po struci je RTV tehničar no nikada se nije
bavio tim poslom. Naknadno je završio školu za krznara u
Njemačkoj.
– Kad sam se prestao baviti krznarstvom, spletom okolnosti počeo
sam se baviti keramikom. Bilo je to prije šest godina. Prije toga
sam oslikavao staklo, radio s rižinim papirom, izrađivao
namještaj i predmete od drva, otkriva naš sugovornik.
Otvaranje peći je lutrija
U čaroban svijet keramike, što svakako kod njega i je tako, uveo
ga je prijatelj Jadranko Gerek.
– On me nagovarao da probam raditi s glinom, a ja pak sam mislio
da što ću se igrati u blatu kad imam svoje staklo. Na kraju sam
ipak probao i malo po malo sam se zaljubio u glinu, priznaje.
Stalno je radio, a kad zbog zdravstvenog stanja nije oblikovao
glinu, onda je učio.
– Osim Jadranka, učio sam od brojnih majstora, od
Roberta i Vesne
Wrana, Ivanke Vrbanec koji su
mi bez imalo suzdržavanja prenijeli svoja bogata znanja i otkrili
tajne rada s glinom. Za keramiku treba puno iskustva. Tek nakon
godine i pol proučavanja i podučavanja dolazi se do faze kada
možeš kontrolirati finalni izgled. Na početku je svaki puta kada
otvaraš peć, lutrija, priznaje Paska.
Paska se orijentirao na izradu vaza, tegli, ali s njegovim
prepoznatljivim potpisom. Baš kao što su posebni njegovi radovi
bajkovite, mitološke tematike, a koji se među ostalim mogu naći i
u suvenirnici Riznice Međimurja. Radi po svojoj volji jer se
keramika ne može raditi na silu, smatra.
– Zna se dogoditi da supruga Branka kaže da joj
napravim nešto ovako i onako, a onda napravim nešto što mi je u
tom trenutku izašlo iz glave. To je proces koji je djelomično
nekontroliran. Jednostavno ne možeš napraviti nešto kalupski,
nešto što netko drugi hoće, objašnjava čakovečki kipar. U
kreativni proces kiparenja, uključena je cijela obitelj, supruga,
blizanke Ena i Lea, povremeno sin
Ian.
Svi svoju kreativnost osim kroz glinu izražavaju na drugi način.
Lea cvjećarka, Ena se školuje za dizajnera keramike, a Ian je
završio je školu za drvnog tehničara i dizajnera drva, a sada
studira računarstvo na Međimurskom veleučilištu. Sestre su
majstorice za prepoznatljive skulpture zmaja pozoja.
– Zmaja smo htjele napraviti još kad smo išle u peti razred.
Sjećam se da je Lea rekla da ga nikada nećemo napraviti. No,
nismo odustajale i napravile smo ga i pokazale sebi, tati i svima
da možemo, kaže Ena koja je već ovladala gotovo svim
tehnikama potrebnima za oblikovanje i obradu gline. Obitelj Paska
voli naglasiti da svi sudjeluju u izradi svakog komada koji
izlazi iz njihove radionice. Možda je i zato njihova keramika
tako bajkovita i drukčija od drugih.
*Preuzeto iz Lista Međimurje broj 3.520