Članica Udruge slijepih Međimurske županije Paulina Holcinger s nama je podijelila priču kako je s 20 godina izgubila vid
15. listopada obilježava se Međunarodni dan bijelog štapa. Bijeli štap prometni je zaštitni znak slijepih osoba te pomagalo koje im omogućuje samostalno kretanje na poznatom terenu. Na taj se dan želi još više senzibilizirati javnost s problematikom slijepih osoba. Mlada Čakovčanka Paulina Holcinger (27) s nama je podijelila priču kako je u svega par dana ostala bez vida.
Čakovčanka Paulina Holcinger članica je Udruge slijepih Međimurske županije. S gubitkom vida susrela se u 20. godini života, kao studentica managementa turizma i sporta na Međimurskom veleučilištu.
– Završila sam Prvu osnovnu školu. Zatim sam upisala Ekonomsku školu u Čakovcu gdje sam stekla zvanje komercijalist, a potom sam školovanje nastavila na Međimurskom veleučilištu. Prvo sam se okušala u održivom razvoju, a onda sam se ipak odlučila za management sporta i turizma. U drugom semestru izgubila sam vid, započela je svoju priču Paulina.
– Tada sam imala 20 godina. Vid sam izgubila naglo, u svega par dana. Vidim samo 5% na oba oka, rekla nam je Paulina koja je zbog novonastale situacije morala odustati od fakultetskog obrazovanja.
U njezinom slučaju gubitak vida nastao je kao posljedica bolesti. Po rođenju je oboljela od meningitisa što je dovelo do hidrocefalusa te joj je ugrađena hidrocefalus pumpica (šant) koju njezino tijelo ne podnosi najbolje.
– Imala sam deset operacija ugradnje hidrocefalus pumpe. Posljedica toga bile su glavobolje i povraćanje. No, ovoga puta jednostavno više nisam dobro vidjela. Užasno mi se vrtjelo u glavi. U početku sam mislila da je riječ samo o dekoncentraciji, a potom sam se javila u Županijsku bolnicu Čakovec gdje me pregledao dr. Dragutin Turk te uputio na KBC Rebro. U petak navečer stigla sam u Zagreb i već su me sutradan ujutro operirali i zamijenili hidrocefalus pumpu. Međutim vid se nije vratio, rekla je Paulina.
Hidrocefalus, u narodu poznatiji kao “vodena glava”, je nakupljanje tekućine odnosno likvora u komorama mozga. Liječi se kirurškim umetanjem sustava odvodnje. Jedan kraj cijevi je smješten u moždanoj komori, a drugi kraj višak tekućine usmjerava prema drugom dijelu tijela, u Paulininom slučaju prema trbuhu. Kako nam je rekla, svaki mjesec iz trbuha joj izvade 7 litara tekućine!
– Nakon početnog šoka i povratka iz bolnice krenula sam na rehabilitaciju u Centar za odgoj i obrazovanje “Vino Bek” u Zagrebu. To je trajalo pet mjeseci. Nakon toga sam se više socijalizirala, ali s gubitkom vida nisam se pomirila ni danas. Još pokušavam s raznim lijekovima, tretmanima, bilo čime, samo da mi se vrati vid, ali za sada bezuspješno, priznala je.
Paulina se naučila kretati pomoću bijelog štapa te je samostalna u svakodnevnim aktivnosti. Sama se oblači, iako joj sada to iziskuje više vremena. I dalje može kuhati i glačati, no više se ne usuđuje kako ne bi izazvala požar. Koristi i perilicu za suđe i za rublje, ali je na njih nalijepila taktilne bubice kako bi si olakšala rad, ali se povremeno i dalje oslanja na pomoć roditelja.
– U prometu idem glavom kroz zid. Ako se dogodi da padnem, dignem se i nastavim dalje. Trudim se što više biti samostalna. Jedino kod kupovine odjeće trebam pomoć jer ne vidim toliko boje. Sve mi je obavijeno gustom maglom, a crvenu vidim kao bijelu. Uz to, imam atrofiju žute pjege, istaknula je.
U slobodno vrijeme radije pogleda odnosno odsluša neki film, osobito znanstveno-fantastični, dok ju audio knjige, kao i one pisane Brailleevim pismo uopće ne zanimaju. Voli otići na kupanje na bazene, a povremeno ode i na ženski fitness.
U Udrugu slijepih Međimurske županije učlanila se odmah po gubitku vida. Završila je tečaj za maserku na Pučkom otvorenom učilištu u Varaždinu, a sada svoje znanje nadograđuje edukacijom refleksoterapije. – Nisam osoba koja bi samo sjedila doma. Voljela bih se zaposliti, prvenstveno kao maserka, rekla nam je.
Paulina živi s mamom Boženom i tatom Zdravkom u obiteljskoj kući u Čakovcu, dok starija sestra Nataša živi u Zagrebu. Pored obitelji, najveća podrška, osobito u samim počecima novonastale situacije, bili su joj prijateljica Lea te dugogodišnji dečko Matija.
– Reakcija okoline kad se dogodio gubitak vida bile su podržavajuće. Govorili su mi da će sve biti u redu. No, kako je vrijeme odmicalo, shvatili su da se moje stanje nije promijenilo. I ljudi jednostavno odu, rekla je.
– Obitelj uvijek treba podršku, pogotovo kad se dogodi ovakav slučaj kao kod Pauline, nenadani gubitak vida, rekla je Marija Ciglar predsjednica Udruge slijepih Međimurske županije te dodala – Ciljevi i zadaci su nam prvenstveno skrbiti o našim članovima, slijepim i visokoslabovidnim osobama, afirmirati ih, uključivati što više u društvo, u zajednicu, da se čim više osamostale i da pomognemo njihovim obiteljima.
– Isto tako, nastojimo senzibilizirati javnost. Toga nikad dovoljno. Trenutno provodimo 20 projekata, što europskih, što nacionalnih, a oslanjamo se i na podršku lokalne i regionalne samouprave. Na taj način nastojimo osigurati financijska sredstva kako bi mogli provesti razne aktivnosti, kao što su izleti, hodočašća, odlasci u teretanu, na plivanje, a povremeno organiziramo i ples, pogotovo u zimskim mjesecima. Naši članovi mnogo vremena provode kod kuće i sretni su kad organizirano ovakve događaje, istaknula je Ciglar.
U sklopu projekta otvorili su i salon za masažu u kojem radi dvoje članova Udruga. Želja im je da po završetku projekta salon postane održiv, prošire prostor, nabave dodatnu opremu te zaposle više članova.
