Osim parova, posvojitelji mogu biti i samci. Svi prolaze i posebnu školu za posvojitelje...
Prema podacima čakovečkog Centra za socijalnu skrb, u 2021.
godini na našem je području posvojeno 13 djece, a godinu
ranije 19. U 2019. godini bilo je posvojeno 22 djece, isto
koliko i u 2018. godini. S obzirom na te brojke, ravnateljicu
spomenute ustanove Alenku Bilić upitali smo
opada li interes za posvajanje. Odgovara niječno.
– Radi se o slučajnosti. Već duže razdoblje, broj posvojene
djece u Međimurju na godišnjoj razini ne varira previše, ističe.
Centri za socijalnu skrb su zapravo i prva te osnovna postaja na
putu od odluke parova ili samaca do samog posvajanja, odnosno
dolaska djeteta u njihov dom.
– Najprije se podnosi pisani zahtjev uz koji je potrebno
pribaviti različita uvjerenje i potvrde. U našem Obiteljskom
centru ujedno organiziramo školu za posvojitelje u kojoj im
pokušavamo približiti što zapravo znači posvajanje i što sve nosi
sa sobom. Na predavanja često dođu i nekad posvojena djeca, a
danas odrasli ljudi isto kao i posvojitelji koji onda govore o
svojim iskustvima. Potencijalne posvojitelje ujedno uvrštavamo u
registar te ih nastojimo upariti s određenim djetetom,
ovisno o osobnosti, karakteristikama, željama vezanim uz spol
i/ili nacionalnost. Upoznavanje djece i mogućih
posvojitelja potraje i nekoliko mjeseci.
Posjete ih u udomiteljskim obiteljima pa odu primjerice u grad i
tako počne. Neki kliknu odmah, drugi se ne nađu pa tražimo dalje.
Dakako, dijete ne mora biti iz Međimurja, registar je nacionalni.
Međimurci su čak i neskloni posvajanju ovdašnje djece s obzirom
da se većinom radi o pripadnicima romske manjine. Boje se
vjerojatno nekakvih susreta s biološkim roditeljima i mogućih
problema. No, bilo je i slučajeva da su posvojili romske
mališane. Imamo i posvojitelja samaca. Baš nedavno, jedna je
majka posvojila dijete. Parovi koji se odluče na posvajanje su
većinom oni koji ne mogu imati vlastitu djecu, a radi se uglavnom
o ljudima srednje životne dobi, govori ravnateljica Bilić.
Prijetnje smrću
Vrlo su, nastavlja, rijetki slučajevi da biološka majka sama,
zbog teške obiteljske ili osobne situacije u kojoj se nalazi,
odluči dati dijete na posvajanje. Najčešće se radi o djeci koja
su biološkim roditeljima oduzeta zbog nebrige te se najprije
smještaju u udomiteljske obitelji. Relativno često primjenjujemo
i mjeru žurnog izdvajanja. Dijete odmah nakon rođenja smještamo u
udomiteljsku obitelj na temelju prethodnih saznanja koja imamo o
biološkim roditeljima. Činjenica je da u Međimurju ima nekoliko
obitelji u kojima se praktički rađa dijete za djetetom i za koje
znamo da nije sigurno da novorođenče ide kući.
Kod primjene mjere žurnog izdvajanja se naravno suočavamo s
ljutnjom roditelja, od vike i psovanja pa i do prijetnji smrću.
Roditelji djece koja se smještaju u udomiteljsku obitelj
nerijetko se nadaju da će im dijete biti vraćeno. Naravno, i za
njih i za nas nije laka situacija kad im moramo reći da će dijete
biti posvojeno jer nisu učinili ništa da poboljšaju uvjete u
kojima bi živjelo kod njih. S druge strane, već nešto stariju
djecu, djelatnici Centra za socijalnu skrb moraju pitati pristaju
li na to da budu posvojena. Ima djece koja to ne žele. S
djecom posvojenom već u ranoj dobi pak se odmalena razgovara,
odnosno na njima pristupačan način im se govori o činjenici da su
posvojena, otkriva naša sugovornica.
Kad je riječ o udomiteljstvu, Bilić ističe da je na području
Međimurja u udomiteljske obitelji smješten velik broj djece i
odraslih osoba. Tijekom 2021. godine njih 357, godinu ranije
271, a 2019. godine ukupno 193. Nažalost, ni nacionalna niti
međunarodna kampanja koju je proveo UNICEF pa ni povećanje
naknade, nisu urodili plodom u smislu povećanja interesa za
udomljavanjem.