Međimursku županiju predstavljat će vinar Robert Horvat
Poznati su finalisti ovogodišnjeg, devetog izbora Zlata vrijedan
u organizaciji Večernjeg lista i Ministarstva poljoprivrede.
Stiglo je 68 prijava iz cijele Hrvatske, a stručni žiri pod
predsjedanjem Stjepana Blaževića iz Večernjeg
lista, odabrao je po jednog finalista iz svake županije i Grada
Zagreba te tri kandidata za mlade nade u poljoprivredi.
Međimursku županiju predstavljat će vinar Robert
Horvat.
Broj 279 za njega ima posebno značenje jer na toj nadmorskoj
visini ima vinograd graševine, toliko dana prođe od rezidbe do
berbe grožđa, zatim vino 279 dana odleži u bačvi, a u konačnici
proizvede i upravo toliko boca. Naposljetku, za 279 kuna možete
ga kupiti u Svetom Urbanu na kućnom broju, a kojem li drugom nego
279. I ima li išta logičnije nego da vinar Robert Horvat tu svoju
graševinu kasne berbe, odležanu u barrique bačvi i ovjenčanu
srebrnim Decanterom, nazove baš 279? To je vino ujedno i
najskuplje vino iz podruma u kojem godišnje bude između 70 i 80
tisuća litara fine kapljice, a koje u Međimurju proizvodi
marljiva obitelj Horvat.
– Vino je kao živo biće – rodi se, živi. I stari. Da dulje živi,
moraju biti veći alkoholi. Ova bi berba mogla biti dobra. Ponosan
sam na sva naša vina, a posebno na dva – graševinu i pušipel. Oba
su na Decanteru dobila srebro, pušipel tri godine zaredom, čime
smo pokazali kontinuitet kvalitete sorte. Kad se sve posloži, da
se živjeti od vinarstva. Treba puno odricanja, ali može se – kaže
43-godišnji Robert, dodavši kako u planu ima podići još 2,5
hektara vinograda, ali i napraviti vinski hotel s dvanaest soba,
pri čemu računa i na pomoć fondova EU, kojima se već i koristio.
Pušipel kojim se diči autohtona je sorta bijeloga grožđa, poznata
i pod nazivom moslavac, dok oni stariji pamte da se zvao i šipon.
Nekoć ova sorta nije slovila za bogzna kakvu, danas osvaja
priznanja na vinskim natjecanjima diljem svijeta. Međimurci su
pušipel još prije četrnaest godina zaštitili kao svoju robnu
marku, a svaki ovdašnji vinar koji ga proizvodi ima vlastiti
logo, no etiketa je svima ista.
U svijetu pušipela Robert Horvat našao se prije svega
zahvaljujući pokojnom djedu Josipu Hudinu koji
je imao lozu na manje od hektara pa ga je vodio orezivati gorice,
što je još kao dječak i zavolio. Kad je došlo vrijeme da Robert
krene u srednju, bez imalo se promišljanja te 1994. godine
odlučio za poljoprivrednu. Bio je prva generacija, a i danas
pamti kako su ga dok je čekao autobus s motikom u ruci i čizmama
na nogama, vršnjaci ismijavali. Prijelomna je godina da će se
obitelj baviti isključivo vinogradarstvom i vinarstvom bila ona
kada je Robertov otac Vladimir ostao bez posla.
“Dok mi prvi muškat bude rodil’, bum se ženil”, zacrtao je Robert
samome sebi pa je taj naum i ostvario, i to upravo u godini kad
je nevrijeme uništilo od nepogoda neosiguran vinograd, ali ne i
velike rate kredita koje su imali.
Robert i odabranica Ivana uzvanicima su poslali
pozivnice u bocama s vinom, a jedna se i danas nalazi u podrumu,
pokraj Horvatove vinske arhive. Nekako u to vrijeme međimurski su
vinogradari počeli promišljati o razvijanju županijske marke vina
koja bi bila osnovom enološke i turističke priče pa je prije
jedanaest godina u goricama Horvatovih u suradnji i dogovoru
Međimurske županije, zagrebačkog Agronomskog fakulteta te
međimurskog Društva vinogradara i vinara Hortus Croatiae, čiji je
Robert član, posađena klonska selekcija pušipela, čime su se
prometnuli u svojevrsne čuvare te stare sorte. Struka i vinogradi
tijekom godina su od 32 početna klona izdvojili njih pet koji su
se pokazali najkvalitetnijima i koji su upotrijebljeni za
podizanje certificiranog matičnjaka na drugoj parceli Horvatovih.
Svaki od izdvojenih klonova ima svoje posebnosti – jedan je za
kasne berbe i predikatna vina, drugi za pjenušavo vino, treći ima
manje kiseline, a više šećera, četvrti je za vino koje će
odležati u barrique bačvama, a peti ima kombinirana svojstva
prethodnih. Udruga Hortus Croatiae okuplja 26 međimurskih vinara,
a njihove susrete Robert naziva špijunažom. Tada si iskreno
govore kakva su im vina. Imaju i nepisano pravilo da ako je jedan
proizvođač zastupljen u nekom restoranu, drugi neće istome
ugostitelju jeftinije ponuditi svoje vino. Bez obzira na nagrade
i priznanje koja im pristižu (medalje s Decantera nisu jedine),
Horvatovi nemaju enologa.
Robert kaže da voli biti samouk, učiti na vlastitim pogreškama.
Jedne godine nije ni išao spavati dok je muškat fermentirao, već
je sve vrijeme uz njega bdio u podrumu. Kad je u nedoumici ili
treba savjet, pita prijatelje vinare. U budućnosti će stručne
savjete moći potražiti i kod svojih sinova. – Pomažem tati u
vinogradu, a i kod punjenja butelja i stavljanja čepova. Planiram
ići u srednju gospodarsku, a onda na fakultet, za enologa – kaže
13-godišnji Matija. – A ja ću biti vinogradar –
dodaje njegov mlađi brat, sedmogodišnji Martin.
U kušaoni i meso z’tiblice
Osim susjedne Slovenije iz Horvatovih se gorica na jednu stranu
vidi Austrija, na drugu Mađarska, pokazuje nam Robert na izlazu
iz male kušaone u kojoj se uz kapljicu mogu kušati domaći
specijaliteti poput mesa z’ tiblice koje pravi Robertova
majka Danica. Ispred kušaone Robertovi su sinovi
posadili svoje crno i bijelo grožđe, za zobanje.
Nekoliko koraka dalje dio je obiteljskih vinograda. Na početku
redova su ruže – ukras, ali i zbog svoje osjetljivosti prvi
pokazatelji peronospore i pepelnice. Vinograde su Horvatovi
pripremili za strojnu berbu, ali još uvijek mogu naći radnike pa
beru ručno. Nisu certificirani ekološki proizvođači, no prihranom
i gnojidbom nastoje ne štetiti prirodi, u vinogradu kose svaki
drugi red, da ne otjeraju kukce.
Međutim, nikako Robertu nije jasno kako je moguće da s druge
strane obližnjeg potoka, na kojem je granica sa Slovenijom,
tamošnji vinogradari mogu prskati lozu sredstvima koja su kod nas
zabranjena. Zapušteni vinogradi razlog su što se neke od bolesti
loze šire i na vinograde ljudi koji marljivo rade. Robert kaže da
vlasnici obično ne žele ni raditi ni prodati, a ako u vinogradu
imaju vikendicu, onda traže puno novca. Prepričava nam zatim kako
je bio prijavio samoga sebe da se u jednome njegovome vinogradu
pojavila zlatna žutica jer se zamjena bolesnog vinograda
sufinancirala kroz mjeru s 50 tisuća kuna. Dobio je rješenje da
mora povaditi vinograd, ali mjera je kasnila nekoliko mjeseci,
zbog čega je morao vaditi vinograd o svome trošku jer bi u
suprotnom dobio kaznu.