- Imam 72 godine života i zdravstveni problemi, to jest šećer, napravili su svoje. Odlazim u Svećenički dom u Varaždinu, neću biti daleko - rekao je Stjepan Markušić
Stjepan Markušić odlazi u prijevremenu mirovinu i nakon 22 godine napušta Župu Pohoda Blažene Djevice Marije u Macincu. Vijest je to koja je odjeknula među župljanima.
– Mi svećenici idemo u mirovinu s 50 godina staža, a ja imam 47. Imam 72 godine života i zdravstveni problemi, to jest šećer, napravili su svoje. Odlazim u Svećenički dom u Varaždinu, neću biti daleko – ispričao nam je Stjepan Markušić.
Usporedno s objavom informacije o njegovu umirovljenju, Varaždinska biskupija objavila je i da je za župnog upravitelja u Macincu postavljen mladi Mislav Mikac, župnik u susjednom Gornjem Mihaljevcu.
Na odlasku, župnik Markušić kazao nam je da je svoj staž u Macincu proveo u znaku služenja trojici varaždinskih biskupa.
Velika želja
– Blagopokojni preuzv. Marko Culej me
imenovao župnikom u Macincu, preuzv. Josip
Mrzljak me imenovao dušobrižnikom u Županijskoj bolnici
u Čakovcu, a preuzv. Bože Radoš je uslišio moju
želju, te me zbog zdravstvenih problema prijevremeno umirovio –
kaže te se potom nakratko prisjeća samog dolaska u Macinec, s
Culejevim dekretom.
– Radost mi je ispunjala srce jer je to župa po mjeri čovjeka, a meni je to bila velika želja. A kad sam u ime biskupa Mrzljaka došao u bolnicu, osjetio sam radost. Sestre, čistačice i liječnici su pripremili svaku sobu, svaki krevet, poput betlehemske štalice, a ja sam donio Isusa uz molitvu, klanjanje i dostojanstveno slavljenje sakramenata. Biskup Radoš pak je pokazao veliko razumijevanje te sam mu zahvalan za smještaj u Svećenički dom u Varaždinu – kaže Stjepan Markušić.
Prije nekoliko tjedana, dakle, napustio je i hodnike čakovečke bolnice u kojoj je bio dušobrižnik. Zahvalan je svima koji su bili uz njega svih ovih godina, podupirali ga i pomagali.
Požrtvovni ljudi
– Radosno prihvaćanje župljana i bolničkog osoblja samo je dio kamenčića koji su ugrađeni u radost mojeg služenja. Župljani su bili moje ruke i noge, moja glava, rame na koje sam se mogao osloniti, pomoć bez koje se mnogo toga ne bi moglo ostvariti u Župi. Uvijek se našlo požrtvovnih ljudi koji su pomagali u uređenju crkve, župnog stana, okoliša, pomagali oko svečanosti prve pričesti, slavlja svete potvrde, proštenja, sve je to djelo dobrih ljudi koji su ugradili sebe uz velike napore i odricanja. Zahvalan sam dragom Bogu što mi je dao takve poglavare i vjernike pune empatije i spremnosti.
Odlazeći u mirovinu želim im svima zahvaliti i svakodnevno ih nositi molitvama pred Gospodina jer je puno puta moja zahvalnost izostajala, a njihova pomoć nikad nije prestala. Svom nasljedniku ostavljam veliko duhovno blago zajedništva koje neće biti samo na nedjeljnim svetim misama, nego i u svakodnevnom životu, radu i potrebama župne zajednice – biranim se riječima od svojih župljana oprostio dugogodišnji župnik Stjepan Markušić.
* Preuzeto iz Lista Međimurje broj 3.509