Simona Janković radi u Odjelu bolničke ljekarne ŽB Čakovec. Time je ostvarila svoj san iz djetinjstva!
Magistrica farmacije Simona Janković (28) novo je lice u Županijskoj bolnici Čakovec. Ova mlada 28-godišnja Palovčanka od veljače ove godine brine o raspodjeli lijekova pacijentima u bolnici, a svoj posao, kaže, ne bi mijenjala ni za što.
Otkud želja za bolničkim pozivom, ljubav prema farmaciji?
– Od osnovne škole sam znala da ću se opredijeliti za farmaciju, tako sam odabrala i srednju školu, Medicinsku školu Varaždin, smjer farmaceut. Oduvijek sam voljela biologiju i kemiju, a tijekom srednje škole sam bila sigurna da sam dobro odabrala te sam školovanje za farmaceuta nastavila i na fakultetu – kaže Simona.
Nakon srednje škole i godinu dana stažiranja, upisala je farmaciju na Farmaceutskom fakultetu u Novom Sadu u Srbiji, gdje je provela punih pet godina.
– Život u Novom Sadu je bio predivan, odlično su me prihvatili i imam brojne prijatelje iz studentskih dana. Novi Sad je doista multikulturan grad – rekla nam je Simona i dodala da svoj put školovanja ne bi mijenjala.
– Ovdje mi je odlično, sjajan smo tim. Ja sam najmlađa u timu, no odlično su me prihvatili – rekla nam je 28-godišnja magistra farmacije.
Koja je najveća razlika između posla u ljekarni te posla u odjelu Bolničke ljekarne Županijske bolnice Čakovec?
– Nema osobnog kontakta s pacijentima, radimo uglavnom s medicinskim sestrama s bolničkih odjela. Rješavamo raznu dokumentaciju, izvješća o potrošnji i drugo, a na raspolaganju smo i za savjetodavnu pomoć – rekla je.
Iako nema direktni kontakt s pacijentima, trudi se maksimalno
Najveći izazovi u poslu?
– Najveći izazov je definitivno kontinuirana edukacija bez koje bi rad bio nemoguć. Znanje s fakulteta je vrlo dobro, no svakodnevno se mora nadograđivati. Prate se razne nacionalne smjernice, europski standardi i drugo. To je dosta izazovno, no s druge strane mi se to i sviđa jer posao nije monoton.
– Biti dijelom procesa upravljanja lijekovima u bolnici. Cijeli taj proces koji kreće nabavom lijekova, koji se zatim distribuiraju po odjelima gdje se liječe pacijenti. Imamo mogućnost vidjeti ishod liječenja, a nema ljepšeg kada je to ozdravljenje pacijenta – kaže.
Iako osobno ne poznaje pacijente i nije u direktnom kontaktu s njima, često ima osjećaj kao da ih ‘upozna’ preko imena i prezimena i neprestanog prepisivanja lijekova.
Najteže joj pada kada joj jednog dana kažu: ‘Za ovog pacijenta više ne trebaju lijekovi…’
– Najčešće su to pacijenti kojima su prepisane kemoterapije. To je najpotresniji dio s kojim se suočavam na poslu. Iako naš bolnički poziv iziskuje mnogo hrabrosti i jakosti, teško da te nečija smrt ne bi pogodila… – priča nam Simona.
Priprema i izdavanje lijekova odjelima njezin je posao kojim se bavi uglavnom cijeli dan. Osim toga, Simona uz to radi računalnu obradu podataka, pruža odjelima informacije o lijekovima koje zatraže, a dio posla svodi joj se i na vođenje propisane dokumentacije (slanje izvještaja, praćenje potrošnje odjela, nabava lijekova, izrađuje magistralne i galenske pripravke prema potrebama odjela…).
Na ovom odjelu rade tri magistre farmacije, šest farmaceutskih tehničara i jedna ekonomistica.
Dio tima odjela bolničke ljekarne
Dokazano je da vrtlarenje liječi tijelo i dušu. Na to nije ostala imuna ni Simona
Nasmijana i vedra djevojka iz Palovca, kad izađe iz bolnice, voli se opuštati na razne načine. Osim fitnessa, na kojem, kako kaže, više puta tjedno opušta misli i izbacuje sve negativno iz sebe, Simona se posvetila i jednom drugom hobiju. Naime, ‘bacila’ se u vrtlarenje i to joj odlično ide! Briga o vrtu je velika, ali je itekako usrećuje.
– Obožavam svoj vrt. Briga o biljkama moja je radost, priča nam naša sugovornica.
Kako je po prirodi i inače znatiželjna, čim se za nešto zainteresira, mora to do kraja savladati, no ne krije kako je tu ipak bilo toliko puno sitnica i stvari za naučiti. I uči ih svakim danom.
– Sreća kad ti nešto procvjeta, briga kad ti se nešto posuši… Sve je to dio moje kućne zanimacije koju usavršavam, kaže Simona.
Mama Ivanka, tata Mladen, brat Tomica i dečko Marko–Mario njezina su najveća podrška u životu. Iako im je neizmjerno nedostajala kada je studirala u Novom Sadu, pokušavala je maksimalno dolaziti doma koliko je stigla. No, nije bilo veće sreće kada se zaposlila u Međimurju i vratila kući.
– Ipak su tu moji svi, domaća atmosfera, domaći ljudi… Bez njih bi bilo puno teže, priča nam za kraj simpatična Simona.
