Trčalo se u centru Kranja od 7 do 19 sati, u krugu dužine 1,3 kilometra. Organizacija je bila sjajna, ali uvjeti za trčanje su bili teški...
Stanko Tuksar iz Murskog Središća jedan je od
sve brojnijih trkača iz najsjevernijeg hrvatskog grada koji u
posljednjih nekoliko godina nižu trkačke uspjehe. Zajedno s
kolegicom s trkačkih staza legendarnom Martinom Bezek
prije nekoliko godina bio je proglašen najsportašem
Murskog Središća. Četrdesetšestogodišnji Stanko, otac
jedanaestogodišnje Karle i četrnaestogodišnjeg
Morisa, trčanjem se počeo baviti prije šest
godina, a danas je “punokrvni” ultramaratonac, kojemu je na
nedavnoj utrci od 12 sati u Kranju nedostajalo tek nekoliko
kilometara do stotke.
– Ja sam izvorno košarkaš i od malih nogu sam bio aktivan u tom
sportu. Prvo u tadašnjem Modeksu, kasnije Rudaru i aktivno sam
igrao do svoje 35. godine. Mogu reći da smo igrali dosta dobro,
jedno vrijeme i u II. hrvatskoj ligi, no došle su ozljede,
operacije križnih ligamenata oba koljena… nije više išlo.
* Pa ste se prebacili na trčanje?!
– Pa da, nije mi problem trčati, problem je kod naglih promjena
smjerova i skakanja, čega u košarci ima jako puno, kod trčanja je
to manje izraženo. U to sam vrijeme radio u jednoj zdravstvenoj
ustanovi gdje sam upoznao liječnika Pavla
Vlaheka, trkača i biciklista, koji me je i “zarazio”
trčanjem. Uz njegovo mentorstvo krenuo sam s pet, pa deset
kilometara, odradio dvadesetak polumaratona, zatim prvi maraton
(od pet dosad istrčanih) 2018. u Zagrebu, pa prva utrka na deset
sati… I tako malo – pomalo trčanje je postalo moj način života.
Doktor Vlahek je vrhunski sportaš i zahvaljujući njemu nastupio
sam i na ovoj utrci od 12 sati u Kranju, iako on na kraju nije
mogao s nama. Priznajem, bilo me malo strah ovog nastupa, ali uz
njegovu i podršku međimursko – varaždinske ekipe, te savjetima
Mirka Antoljaka i Višnje
Čonkaš, sve je prošlo u redu.
* Trčati punih 12 sati, kako to izgleda?
– Trčalo se u centru Kranja od 7 ujutro do 19 sati, u krugu
dužine 1,3 kilometra. Organizacija je bila sjajna, ali uvjeti za
trčanje su bili teški. Bila je velika vrućina tako da je većina
trkača od nas više od stotinu, istrčala ispod svojih normi.
Istrčao sam 64 kruga, tek nešto manje od 84 kilometra (sat mi je
pokazao 93 tisuće koraka). Potajno sam se nadao stotki, međutim
nije išlo. Važno je realno procijeniti vlastite mogućnosti,
pripremiti dobru taktiku. Prvih šest sati utrke je bilo dosta
dobro, tada je nastupila “kriza”, počnu problemi s dehidracijom
bez obzira na količinu popijene tekućine, i tako do pred kraj
kada ponovo treba “dodati gas”. Ovaj put nisam uspio prijeći sto
kilometara, ali to mi je cilj za koji se nadam da ću ga uskoro
doseći, možda već do kraja godine.
ONO NEŠTO…
* Što to ima u trčanju?
– Ne znam. Zapravo, najviše toga događa se u glavi. Da mi je
netko u vrijeme dok sam igrao košarku rekao da ću trčati samo
tako, bez lopte, rekao bih mu da je lud, a sad je mi je trčanje
stil života. Uđe to u krv i jednom kad počneš, teško je
prestati…
DOJURILE U KRANJ
Uzori i podrška
Kao i svaki sportaš i Stanko ima svoje uzore. Osim Pavla Vlaheka,
to su Nenad Šimunko, Roberto Setnik
Oskar, Martina Bezek… a uz uzore, tu je i podrška
obitelji, bez koje ne bi išlo. Supruga i kći uspjele su do Kranja
“dojuriti” negdje na polovici utrke, ali bile su tu.
– Na podršci zahvaljujem rukovodstvu Grada Murskog Središća,
osobito gradonačelniku Draženu Srpaku.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj
3.505