Svoje djetinjstvo Bojan Vidović gotovo je proveo na odjelu pedijatrije, ali baš je zbog toga znao da želi raditi u bolnici. Već je 15 godina dio tima Medicinsko-biokemijskog laboratorija, a uz to i 'zagriženi' CrossFit sportaš...
Kad djetinjstvo provedete na bolničkim odjelima, na prvu bi se pomislilo da s bolnicama više ne želite imati nikakve veze, no u slučaju Bojana Vidovića (36) iz Čakovca dogodilo se upravo suprotno.
– Gotovo cijeli drugi i treći razred proveo sam u bolnici, izostao sam 600 sati! Stalno sam imao napadaje, gotovo svaku večer su roditelji bili sa mnom na pedijatriji… Ali, usprkos strahu koji je neizbježan, ta bolnica mi je nekako ostala u glavi i već sam krajem osnovne škole, kad bi me pitali čime se želim baviti, odgovarao: – Ja bum delal u bolnici, pojašnjava Bojan.
I doista, kao zdravstveno-laboratorijski tehničar već je 15 godina dio tima Medicinsko-biokemijskog laboratorija čakovečke Bolnice.
– Dodatni poticaj bile su moja ujna primalja i sestrična medicinska sestra, a zapravo sam želio upisati smjer fizioterapeuta ali baš te godine upisa nije bilo. U srednjoj Medicinskoj školi Varaždin odlučio sam onda školovati se za zdravstveno laboratorijskog tehničara, iako u početku nisam znao ni što zapravo ‘laborant’ radi, kaže uz smijeh.
Naučio je sve u srednjoj školi, a svoju struku danas, dodaje, istinski voli. Posla je puno, jer sva dijagnostika započinje upravo uzorkom krvi ili urina, a laboratorij obrađuje i uzorke koji stižu s drugih odjela Bolnice kao i iz ambulanti Doma zdravlja Čakovec.
Sve te epruvete prođu kroz ruke 25 djelatnika, tri pripravnika, četiri magistrice medicinske biokemije i laboratorijske medicine i jedne specijalizantice, na čelu s voditeljicom Odjela Vandom Petriš, mag. med. biochem, spec. med. biokemije.
– Jutra su nam udarna, bude gužva i napeto, ali kad znaš što radiš i kad imaš tim na koji se možeš osloniti, kad jedni drugima uskačemo gdje zatreba i nema praznog hoda, sve se stigne i napravi. Kod nas većinom svi radimo sve, od prijema i upisa pacijenata, vađenja krvi do raspodjele uzoraka u aparate kad se vidi tko treba koju pretragu. Najveći dio posla odradimo do 12-13 sati, još do 15 sati što je preostalo, u popodnevnoj smjeni onda ostaje troje kolega, od 19 do 22 smo dvoje i jedan dežurni ostaje kroz noć kad radimo samo bolničke potrebe, što stigne s odjela i Objedinjenog hitnog bolničkog prijema, a tu se uvijek nešto događa, pojašnjava Bojan dnevnu rutinu laboratorija naše bolnice.
Iako iza sebe ima već 15-godišnje radno iskustvo u struci, svoj staž ipak nije počeo skupljati u laboratoriju.
– Ni stažirati nisam mogao početi odmah po završetku srednje jer nije bilo mjesta, pa sam radio kao konobar u nekolicini čakovečkih kafića, a po potrebi sam pomagao i tati u njegovu krovopokrivačku poslu. Srećom, nakon godinu i pol uspio sam dobiti staž i koji mjesec kasnije otvorilo se radno mjesto na kojem sam, evo, do danas i planiram tu i ostati, kaže.
SPORTSKA LUDOST
Putem je pronašao i svoju veliku sportsku ljubav, uz koju je danas na svoje zdravstvene tegobe gotovo i zaboravio…
– Zapravo je još u djetinjstvu liječnička preporuka bila, baš zbog bolesti, da bi bilo dobro da se bavim nekim sportom kako bi se povećao kapacitet pluća, a kako sam često primao kortikosteroidnu terapiju, bio sam i dosta bucmast. Počeo sam s nogometom, pa sam zagrizao za rukomet i četiri sam godine igrao u tadašnjem RK-u Perutnini Pipo IPC, današnjem MRK-u Čakovec. Kad sam krenuo u srednju školu, morao sam odustati jer nisam stizao na treninge ni utakmice vikendom, pa sam kratko igrao košarku u Varaždinu, a onda sam se okrenuo funkcionalnim treninzima, govori Bojan.
– To je sport za koji se živi i za koji treba određena doza ludosti… Kad legnem na spavanje, razmišljam o tome kakav će trening biti sutra, a poslije noćne smjene, odvedem kćer u vrtić i odlazim na trening. Na neki način je to odmak od svakodnevice, obaveza i problema a još taj osjećaj kad napraviš nešto za što si mislio da ne možeš – nema boljega. Sport je to koji te stalno gura dalje i stalno bi još, makar se ponekad zapitam kaj mi to treba, uz smijeh Bojan iznosi svoj doživljaj CrossFita.
Ozbiljnije je u ovaj sport zagazio kad se prije nekoliko godina otvorila prva specijalizirana dvorana u Čakovcu, u CrossFit žargonu znana kao ‘box’ (kutija).
– Dotad sam vježbao u svojoj kućnoj teretani, a kad je s radom počeo CrossFit Zrinski, posebno sam se povezao s vlasnikom Denisom Petričevićem s kojim je trenerski odnos prerastao u pravo prijateljstvo. Sad zajedno treniramo, družimo se, jedan drugog potičemo i motiviramo se, pojašnjava Bojan.
U sportu u kojem je svestranost izraženija no u ijednom drugom upisao je i neke impresivne rezultate, od kojih izdvaja lani osvojeno drugo mjesto u tzv. masters diviziji (35+) na natjecanju Varaždin Throwdown. Zbog upale tetive, ove je godine izazov preskočio, ali od natjecateljskih uzbuđenja ne odustaje. Jednog dana, usudi se sanjati, želja mu je stići i do natjecanja CrossFit Games, svojevrsne CrossFit olimpijade na kojoj nastupa svjetska elita ovog sporta, u raznim dobnim kategorijama, pa uz smijeh dodaje da mu možda to uspije tek u godinama pred mirovinu.
Na njegovu sportsku svakodnevicu odavno se priviknula i njegova obitelj, supruga Suzana, kojoj su prvi sportski izbor ipak planinarenje, trčanje ili bicikliranje, sin Borna (9) koji je gimnastiku zamijenio nogometom kojim je trenutno zaluđen, priča tata Bojan, te najmlađa Bruna (4) koja trenira gimnastiku.
