Vjenceslav i Marina Golub žive mirnim životom u Bukovčovom selu
Gdje je Bukovčovo selo? Nešto niže od Poslovog sela, eto…
Uglavnom, nalazi se na području šumovitog naselja Gornja
Dubrava.
Put nas je nanio tuda jednog poslijepodneva – baš na bivši Dan
republike. Žuto lišće zamelo je cesticu, klancem su prolazili
rijetki šetači umotani u šalove. Zastali smo kod imanja na čijem
se ulazu koči natpis “Obitelj Golub”.
Odmah smo ugledali majstorski izrađena drvena vrata koja vode
dolje. Ponad njih stoji natpis kojim se namjernik obavještava
kako ulazi u “Zlatni podrum”. Iznutra čula se glazba te je odmah
izašao domaćin, Vjenceslav Golub. Baš je nešto
rješavao u “pelnici”…
– Dobro došli u Bukovčovo selo! Gemišt ili žuti muškat? – prešao
je odmah na važna pitanja, a mi smo rekli: “Može.”
Učas je sišla i supruga Marina te su nam
ljubazni domaćini ispričali priču.
– Na ovaj predio je prvi došao moj pradjed Stjepan
Golub iz Bukovca. Naselio se i zasnovao obitelj i otuda
naziv Bukovčovo selo. No to će znati tek stariji, moja
generacija. Ovdje sam rođen, nekad je bio makadam, za lošeg
vremena jedva si se dovezao na brijeg. Prije šest-sedam godina
dobili smo asfalt koji nam mnogo znači – ispričao nam je gazda uz
odlično, aromatično vino vlastitog OPG-a.
Držali i koze
Buduću gospođu Golub doista nije tražio daleko. Ona je s
obližnjeg Martinovskog brega na području Svetog Urbana. Kad je on
kao tesar, nakon “GK-ovog trokuta” prešao u Maribor, 30 godina
bio je poslovođa na održavanju pruga. Na gospođi je stoga bila
briga o gruntu te kćerima Martini i
Gordani. On bi već u 3:30 kretao na rad u
Slovenskim železnicama.
– Svojevremeno smo počeli razmišljati što i kako kad dođemo u
umirovljeničke godine. Nečim se treba baviti, neki dodatni prihod
za penziju. Tako smo 1987. godine zasadili prvi vinograd, u
urbanskom Vodulu. Riječ je bilo o tisuću trseva rizlinga i šipona
– prisjeća se gospodin Golub.
Gospođa pak je imala dodatnu ideju. Godine 1994. krenula je s
uzgojem koza na pitomim ledinama Bukovčovog sela.
– Isporučivali smo mlijeko Vindiji i prodavali jariće. Punih
sedamnaest godina sam se bavila kozama. Moram vam reći kako je to
jako teški posao. Svaki dan si od jutra u štali i treba spremiti
puno hrane, sušiti krmu, raditi i subotom i nedjeljom. Rano se
muze kako bi se mlijeko ohladilo prije preuzimanja. Nasreću
pomagale su mi kćeri. No kako je suprug još uvijek radio (do
2015.), cijene otkupa su padale, a mi nismo mogli ići u
proširenje kapaciteta, tako više nisam mogla te smo sve koze
prodali – priča nam gospođa.
Trideset godina
No vrijedni Golubi su, 2008. godine, odlučili zasaditi još jedan
vinograd. Ovaj su podigli na supruginoj “domačiji” na
Martinovskom bregu. I ne samo to, novi vinograd ima dvije tisuće
trseva, isključivo žutog muškata.
– Uz proizvodnju sortnog, naravno, dodajem nešto muškata i u
gemištarac. Imamo drvene Pozvekove bačve, drvo je drvo! Vozim
vino u donji kraj, a doljanci ne žele previše kiselo, draže im je
da vino bude nešto slađe. No ove godine će silom prilika biti
malo kiselije. Bilo je puno kiše i manje sunčanih dana, a onda je
ipak pripeklo posljednjih mjesec dana – kaže domaćin koji je već
punih 30 godina predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva
Gornja Dubrava!
– Imao sam samo sedam godina kad me otac Vinko
Golub vodio na vatrogasne sastanke; on je bio prva
generacija naših vatrogasaca. Trebalo je kuriti u prostoriji i to
sam ja radio, a oni su se kartali. Upisati smo se mogli tek nakon
osnovne škole te sam tako u vatrogastvu 50 godina – ispričao nam
je za kraj, uz “putnu”.
*Preuzeto iz Lista Međimurje br. 3583