Umirovljenik Dado Ignac (60) iz Trnovca hitni je udomitelj unazad 17 godina, a pod njegovim krovom siguran i miran san pronašlo je više stotina djece
Neovisno o dobu dana ili noći, desetak kreveta uvijek je
spremno primiti najranjivije.
– Dođu goli i bosi, u pola noći. To su djeca koja dolaze iz
nesređenih obitelji i koju preuzme Centar za socijalni rad te ih
se hitno smjesti kod mene, priča nam Dado Ignac
te dodaje da djeca kod njega ostaju samo nekoliko dana, dok im se
ne nađe odgovarajući smještaj u sigurnoj kući ili u nekoj
udomiteljskoj obitelji. Kreveti tad čekaju iduće potrebite, a
takvih ima i više nego možda mislimo.
Sugovornik nam pritom napominje da se ne radi samo o djeci iz
siromašnih romskih obitelji, već dolaze djeca iz cijelog
Međimurja, pa i šire okolice. U brizi za njih mu pomaže supruga
Nadica koja je na noge podigla i svoju djecu pa ima puno
iskustva. Kako nam D. Ignac ističe, pomaže drugima jer i sam zna
što znači siromaštvo i odrastanje u problematičnoj obitelji:
– Mama i tata su mi umrli od alkohola, a sve što imam zaradio sam
radeći u Čakomu gdje sam radio cijeli život, iskreno nam priča
sugovornik. Radom u Čakomu priskrbio si je i kuću, pa u njoj
uredio sobe za smještaj djece.
– Ponekad svi kreveti budu puni a toj djeci treba dati ljubav i
toplinu. Često dođu pod stresom i puni trauma od onoga što su
vidjeli kod kuće i miran san im je i više nego potreban. Bude i
bolno, ali moraš imati hrabrosti, nije to za svakoga, kad ti dođe
beba stara dva mjeseca, a jedva da ima dva kilograma, pa pogleda
u tebe dok je držiš na rukama, ne možeš da te ne zaboli oko srca,
priča nam Ignac pa staje, shrvan emocijama. Iako Centar za
socijalu skrb pokriva sve troškove hitnog smještaja, kad dođe
takva beba, ne gledaju se novci, već naš sugovornik uzme što
treba i na svoj račun, jer – nije sve u novcima.
Briga 0-24
Biti hitan udomitelj ne znači samo pružiti siguran krov nad
glavom, već se preuzima briga i za sve ostale potrebe. Djecu ( a
i majke) često treba voditi liječniku, a treba otići i po pelene
i čistu odjeću. Ponekad bude to briga za desetero ljudi, a naš
udomitelj to radi s puno ljubavi i brige dok mu službe maksimalno
pomažu.
– Sve radim u suradnji s Centrom za socijalnu skrb. Njihovi
djelatnici su stalno na terenu i stalno idu u nadzor, kako u
Trnovcu tako i svugdje po Međimurju i stalno dežuraju gdje treba,
priča nam Ignac uz pohvale za stručne službe.
– Centar daje i odjeće dok ima, a dok nema, nazovem broj Crvenog
križa, priča nam D. Ignac. Kako doznajemo, ravnatelj CK-a
Kristijan Valkaj praktički mu je već na brzom
biranju, a naš sugovornik ističe:
– Da nema Kristijana i Crvenog Križa, ne znam što bi bilo. Osim
odjeće rješavaju i pelene i sve što mogu.
Povrdio nam je to i sam ravnatelj Crvenog Križa koji potvrđuje
dobru suradnju, a za Dadu napominje da bi ga zbog njegovog
zalaganja trebalo čuvati kao kap vode na dlanu. Uz obitelj Ignac,
još je samo jedna obitelj u Međimurju koja može pružiti hitan
smještaj. A potrebe nažalost ima, i previše.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3580