Blagdan Sveta tri kralja, 6. siječnja 1975. godine zauvijek će ostati urezan u sjećanje Draškovčanina Dragana Tote kao dan koji je promijenio tijek njegovog života
U svojoj 23. godini, svega četiri mjeseca prije vjenčanja, sudar
s jačim i novijim automobilom označio je početak izazova s kojima
se nosi već 48 godina.
Ciča zima i noć su bili nemilosrdni te kobne večeri kada je
Dragan putovao kući svojim fićekom. Iako je
izvukao živu glavu, lijeva noga mu je bila smrskana, ostavljajući
ga s unutarnjim prijelomom.
Tijek oporavka
– Nakon nesreće prvo sam proveo 2 godine na bolovanju, bez
proteze i ičega. Bio je unutarnji prijelom, kaže. Da je bio
vanjski, iskrvario bih. Doktori su mi srećom spasili koljeno.
Protekle su brojne operacije, i danas, nakon 48 godina je teško
pričati o tome, no posljedice su bile kobne. Dragan je ostao bez
lijeve noge, potkoljenice i tako je počelo novo poglavlje
njegovog života.
Za vrijeme boravka u bolnici, Dragan je sa svojih 88 kilograma,
spao na njih 54. – Bio je kost i koža. – prisjeća se supruga
Ana. Vodili su me k njemu u posjetu kroz
podzemne hodnike i iskreno zamolili da ga ne ostavljam u tom
trenu. – Nikad nisam ni razmišljala o tome da ga ostavim, nikad.
Ako mi je bio dobar u onom momentu, kada je bio zdrav, nema šanse
da bih ga ostavila tad kad sam mu bila najpotrebnija.
Njegov oporavak bio je dug i bolan, s brojnim operacijama, ali
Dragan je iz svega izašao kao borac.
– 7 mjeseci sam proveo u bolnici pa sam išao u Ljubljanu u
rehabilitacijski centar zbog proteze, nakon čega u Beograd radi
korekcije. Nekad su to bile teške proteze i fiksirane, no kako
tehnika napreduje, proteze su napravljene od lakših materijala.
Fascinantna je činjenica što još uvijek, nakon 48 godina, postoji
osjećaj noge. Fantomski osjećaj, kaže. Zna ga uhvatiti grč u
palcu, u nozi, utrnuti jer postoji osjećaj, živci rade.
Novi život
– Glava je tu, noga fali, ali život je počeo teći – prisjeća
se Dragan i napominje kako su se vjenčali 3. srpnja 1976. godine.
– Nastavio sam raditi u GK, išao sam na prekvalifikaciju, po
struci sam elektromehaničar, autoelektričar i
elektroinstalater. Radio sam poslove koje sam mogao,
popravljao motore, vitlao mašine, u stojećem ili sjedećem
položaju. Imali su razumijevanja u tvrtci, kao i ja za njh.
Posložio sam si da se posao napraviti mora i to je bilo to.
Dragan je svemu pristupio kroz pozitivan stav i smisao za humor.
– Vozio sam traktor, išao na polje, plesao, vozio i još uvijek
vozim automatik. Živio sam – sažeo je naš sugovornik.
Tada, 1977. godine rodio se sin Nenad, a kćerka
Dragana 1990. godine. – Imamo dvoje djece koja
se nikad nisu sramila svog oca invalida. Odrastali su s
njegovim hendikepom. Objasnili smo djeci, prije nego im to
objasne drugi u školi, a oni su to od prvog trena prihvaćali kao
našu svakodnevnicu. – dodala je supruga.
– Djeci se sve mora objasniti. Ja sa sinom nisam mogao trčati po
dvorištu, no bio sam na golu i radio ono što sam mogao. –
objasnio je Dragan.
Nenad i Dragana su danas odrasli ljudi sa svojim obiteljima, no
često i rado svraćaju, pomažu, obitelj je jako povezana i bliska,
dok baku i djeda vesele njihovih četvero unuka, od
tinejdžera pa do malih djevojčica.
Put je bio trnovit i obilježen borbama
Dragan danas ima invaliditet od 80 posto, ostvaruje tek
pravo na cestarinu, dok su iznosi za tv pretplatu i telefon
prepolovljeni. Pravo na kolica nema, a u međuvremenu je i dva
puta pao te ozlijedio lijevu nogu.
– O sistemu ne želim previše govoriti, no nisam naišao na
kvalitetnu suradnju ni razumijevanje od našeg zdravstvenog
sustava. – kaže Dragan. Kako je otvarao vrata i tražio
odgovore, ona su se tisuću puta zatvorila. Nije bio upućen u
svoja prava niti ih je imao gdje ili od koga saznati.
– Treba se boriti za svaku sitnicu, svako pravo. Pravo na protezu
svake tri godine, isto kao i njezino prilagođavanje
svakih godinu dana. Invalidski dodatak je na plaću tada
iznosio sramotne 24 kune. – dodao je.
– Godine 1978. učlanio sam se u Udrugu invalida u Čakovcu, a u
GK-u sam osnovao njezin ogranak. Osmislili smo radionice gdje su
osobe s invaliditetom radile lončiće u Donjem
Kraljevcu. Imali smo i sastanke, surađivali smo s Udrugom, a 20
godina sam bio član i Socijalnog vijeća u Prelogu.
– Bilo je teških trenutaka, kaže supruga koja je uvijek podrška.
Bilo je trenutaka kada se zatvorio u sebe, no nekako s vremenom,
naučio je živjeti s time.
Veliku ulogu je u tome imala obitelj, prijatelji, njegovi
Draškovčani i topla ljudska podrška, što je olakšalo
oporavak.
– Društvo ga je prihvatilo sa svime, uvijek stajalo uz
njega. Prijatelji kakve on ima se teško nalaze i uvijek su
mu bili podrška i oslonac – otvoreno je rekla
supruga.
Dragan je danas u mirovini i to od 2000. godine s
trideset godina radnog staža, budući da je tvrtka završila u
stečaju. S protezom je proveo posljednjih 48 godina, u koje je
stalo mnogo toga. Nije se bojao života, njegovih prepreka,
ali i lijepih, svakodnevnih radosti koje on nosi.