Iz kolica na štake - pa potom i bez štaka - Josip Košak se 12 godina hrabro oporavlja od moždanog udara
Bio je 20. lipnja 2011. godine, poslije podne. Josip
Košak zvan Rambo došao je s posla kući u Vukanovec.
Živio je sam, prije mjesec dana preminula mu je majka Marija, a
osam mjeseci ranije otac Stjepan Košak.
– Legao sam i gledao TV i najednom mi je ispao daljinski iz ruke.
Pokušao sam ga uzeti, ali nisam mogao. Pao sam s kauča i dalje se
nisam mogao pomaknuti. Telefon je bio tri metra udaljen, a
mobitel na stolu. No to mi je bilo kao da bi iz Vukanovca gledao
Macinec – priča mi dvanaest godina poslije.
Ubrzo je shvatio kako ga je “šlagiralo”, riječ je bila o moždanom
udaru. Udarilo je na desnu polovicu mozga i, posljedično, lijevu
ruku i nogu.
Tad je krenula prava agonija. Prolazili su mučni sati, na
trenutke se budio pa opet padao u nesvijest. Nije mogao baš
ništa, a nigdje nikoga tko bi mu pomogao. Svanulo je jutro,
utorak, a on je još ležao, bez hrane i vode. Prošao je cijeli
dan, i svanula je srijeda.
Našao ga bratić
– Nasreću, bratić Zdravko Jurković je tada došao
po okretač sijena. Vidio je moj auto i ušao unutra. Reko:
“Zdravko, šlagiralo me!” Pozvao je pomoć, a ja sam popio tri
litre vode naiskap! – prisjeća se svega.
Spašen mu je život nakon što je “šlagiran” ležao oko 43 sata. Da
je starija osoba, ili pak da nije radio po gruntu i tada
dostavljao “gajbe” s pićem, smatra da ne bi preživio.
– Šlagiralo me zbog visokog tlaka i vjerojatno stresa što su mi
umrla oba roditelja. Pušio nisam, popio bih ponekad. Čudno je da
sam uopće ostao živ.
s druge strane, da sam odmah dobio pomoć, možda bi sve
prošlo bez posljedica – razmišlja.
Krenuo je dugotrajan oporavak, od čakovečke i novomarofske
bolnice do Varaždinskih Toplica. Bio je potpuno nepokretan.
– Ali nisam se dao. U Marofu se dogodilo prvo iznenađenje.
Osjetio sam komarca i premjestio lijevu nogu na desnu.
Fizioterapeut se zaprepastio i tražio da vratim nogu. Trenirao
sam pomalo i uporno, vukao sam nogu, slušao savjete – kaže.
Inače, Ramba sam upoznao prije sedam-osam godina, u centru
Gornjeg Mihaljevca kamo je dolazio električnim kolicima koja je
kupio kad je otpušten iz bolnice. Potom sam ga, tijekom godina,
susretao sa štakom. Ovih dana pak mi je pokazao kako može
koračati i bez nje.
– Rambo, pa drugi put kad te vidim budeš već i letel! – nasmijao
se na pošalicu.
Još kakvu zgodnu…
– Pa di si ti! Evo, još samo da si nekakvu zgodnu najdem –
odvraća on. Doista, Rambo je neobičan, drugačiji slučaj. I dok
ljudi pretežno, to im je u krvi, s godinama kopne, on kao da ide
obrnutim putem.
– Kad su me polupokretnog vratili kući vidio sam da mi je ipak
preteško samome. Stoga sam završio u staračkom domu u Vugrišincu,
hvala Dušanki i Danijelu
Veselku! Već sam dugo tamo, s 80-godišnjacima. Danas sam
do Mihaljevca došao autobusom, na kapućino. Problem je što se od
sunca, zbog tlaka, moram kriti kapom, a dok je kiša ne mogu
hodati da se ne poskliznem – kaže.
Mnogi su bili šokirani njegovim oporavkom. Jednom je kod
staračkog doma zastala grupa biciklista. Jedan ga je netremice
gledao i potom pozvao do sebe.
– Prepoznao me, bio je dežurni liječnik na interni kad su me
dovezli. Nije mogao vjerovati kad sam došetao. Rekao je: “Bio si
takav da smo te pokrili i poslali u hladnjaču, nikome ništa!” I
cure na neurologiji su bile šokirane. Tjeram sobni bicikl i
šećem. Mogu proći kilometar-dva, više mi odgovara po travi. Mogu
i bez štake u ravnici, kad nema straha da za nešto zapnem.
– Ne mogu raditi dvije stvari odjednom, silaziti po stepenicama i
pričati s nekim. Bolje sam, mogao bih čak i sam živjeti. Čak bih
to i rado, da se prisilim na što više aktivnosti. Da imam novca
kupio bih vikendicu, stara kuća je iz 1879. godine i u nju se ne
mogu vratiti. I automatik bih kupio, jer sam čak prošao
liječnički pregled za vozačku dozvolu – priča mi vedra
duha.
I vraga i Marka
Ojačao je, kaže da jesti može i da bi i vraga i Marka pojeo!
Ništa nije radio na svoju ruku, slušao je doktore kad je krenuo
oporavak.
– Od kraja si kao malo dijete. Kakav pokret napraviš takav ćeš i
dalje raditi – kaže te posebno zahvaljuje liječnici Branki
Kovačić s neurologije i sestrama.
Pravi je Rambo, a kad ga pitam odakle mu nadimak, kaže da ga je
dobio kad je pošao za varioca u internat srednje škole u
Mariboru.
– Bio sam tako mršav da su mi se sva rebra vidjela, a tad je baš
izašao film. Tako su, ironično, rekli da sam ja prototip Ramba –
otkriva vukanovski Rambo. Njegova je priča poučna. Nije dobro
živjeti sam – koliko god ovo “pametno” zvučalo – a upornost čini
čuda kad se i dogodi ovako nešto.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3571