Ne želim se zapustiti u mirovini, kaže nam vrijedni poljoprivrednik i umirovljeni stolar
Josip Novak s Vodeninskog vrha u Frkanovcu
umirovljeni je stolar. Sa suprugom Nadom živi na djedovini, otac
mu Mirko ovdje je rođen, a majka Marija u
susjednom Merhatovcu. Posao ga je vodio kao stolara u Sloveniju,
gdje je upoznao suprugu, pa natrag u Čakovec. No, nikad nije
napustio Vodeninski vrh, još jednu u nizu skrovitih, predivnih
oaza gornjeg Međimurja.
– Na našem gruntu uvijek smo se bavili poljoprivredom. Kako moji
roditelji nekad, tako ja i supruga danas. Bilo je tu krava i
svinja i na polju svega potrebnog za ishranu stoke. Iako sam bio
zaposlen, kroz cijeli radni vijek bio sam na zemlji. Tako i danas
imamo vrt sa svim povrćem, krumpir te žitarice za kokoši i dvije
svinje. Krava više nema, a nekad smo i mlijeko predavali – priča
nam gospodin Novak vodeći nas pitomim padinama Vodeninskog
vrha.
Vjeverice se goste
Voćnjak mu je silan, nema čega tu nema, od jabuke do smokve. No,
većina je pomrzla i ove godine ne očekuje pravi urod. Ali zato
nakon voćnjaka kreće ono pravo, impresivan nasad lijeski!
– S lješnjacima smo počeli prije petnaestak godina. Odmah smo
posadili 500 komada, a poslije dodali još 200. Iako sam tada još
radio, bilo mi je ovo kao neko osiguranje u slučaju da ostanem
bez posla. Razmišljali smo i o drugim stvarima, bobičastom voću,
breskvama… No, odlučili smo se za lješnjake. Oni lakše izdrže
sve te nepogode. A bobičasto voće, ako te nema doma dan-dva zbog
posla da ga pobereš, odmah propadne – kaže.
Sve su mu lijeske, dodaje, uspjele. Vodeninski vrh očito im je
pružio sjajnu mikroklimu. Pokazao nam je plodove i na njima se
vidi da su zdravi i snažni.
Voća neće biti previše, ali lješnjaci neće omanuti – kako sada
stvari stoje! Trebala bi doći silna nepogoda ili neka opaka
bolest pa da početkom rujna ne bude odlična berba…
Očekivano, čim je mnogo plodova okruženih šumama, tu je i mnogo
divljači.
– Svega ima, lisica, jazavaca, jastrebova koji nam odnose
kokoši… Mnogo je vjeverica koje jedu lješnjake. Jedu ih i
puhovi, a ima i jedna zelena ptica koja ih kljuca –
kaže.
No, nasad je dovoljno velik da može preživjeti što se divljač
gosti. Lješnjake beru i ljušte te ih prodaju na kućnom pragu i
subotom na tržnici u Varaždinu. Ponesu lješnjake, jaja, krumpir i
što već vrt i voćnjak tijekom sezone ponude.
Nabaviti peglu?
– Zašto Varaždin? Puno je bolja ponuda i prodaja tamo. Dolaze čak
Slovenci i Austrijanci, a varaždinski plac je i dio turističke
rute. Već po hodu vidim kad ide kupac. Mladi dođu ciljano, a
stariji obiđu sve. U Čakovcu pak je prodaja pala, ponuda nije
takva. Kumovalo je svemu i otvaranje trgovačkih centara. Tamo
ljudi ne trebaju gotovinu, samo peglaju kartice. Mogao bih si i
ja nabaviti peglu za štand – vedra je duha Josip Novak.
Pitamo ga što ga motivira na rad na zemlji u mirovini. Odgovara
kako ne želi zapustiti zemlje. Naraste li korov svejedno će imati
muke s održavanjem i troškove.
– Imam traktor i nije da cijele dane treba raditi. Bolje da mogu
nego da ne mogu. Ne želim se zapustiti u penziji – kaže
odlučno.
*Preuzeto iz Lista Međimurje br. 3560