I dok se nekada odgajalo batinom, danas dominira popustljivi odgoj. Na pitanje – koji je bolji mogu samo reći – nijedan!
To je klasična primjer rasta i razvoja, najprije odeš na jednu
krajnju stranu a onda na drugu krajnju stranu…po posljedicama
shvatiš da je pametnije tamo negdje u sredini.
Balans je uvijek najteži ali je ključan ako želimo pravilan
razvoj i rast pa je tako i u odgoju.
Većina sadašnjih odraslih bila odgajana batinom i vrlo strogim
autoritativnim odgojem u društvu gdje je bio totalitarizam i sve
i svakog se moralo poštivati. U školi je bilo strogi odgoj.
Batina i kazna su bile dio školovanja a ako si se pobunio,
dočekala te doma. Policija je koristila pendreke te je u društvu
bilo normalno nekog istući ako ne slijedi pravila.
Svim tim ljudima je u današnje vrijeme normalno da opale šamar
djetetu, da ga odgajaju kaznama te da po internetu pišu i budu
zagovornici batine.
Ne vide ništa loše u tome, zaklinjući se da su i sami tako
odrastali te je bilo reda.
Takva vrsta odgoja se temelji na strahu i strahopoštovanju a
takvi roditelji znaju biti hladni i zahtjevni. Djeci postavljaju
pravila i zahtjeve, koriste kazne i nagrade da pridobiju djecu,
daju naredbe bez obrazloženja, djeci daju malo slobode u
odlučivanju ili uglavnom odlučuju umjesto njih.
Posljedice takvog odgoja je da takva djeca imaju nisko
samopouzdanje i manjak odgovornosti. Nisu naučili oslanjati se na
sebe nego na druge te su uglavnom poslušnici, spremni raditi za
nekog, slijediti propise i živjeti u strahu od svakog tko digne
glas na njih. Samo rijetki se uspiju izboriti za svoja prava, no
ako su roditelji “ubili boga u njima” teško da će ikada imati
snage usprotivi se.
Druga krajnost odgoja je popustljivi odgoj u kojem su možda isto
djeca koju se tuklo i iz tog razloga su odlučila svoju djecu
odgajati sasvim drugačije, no ušli su u krajnost popustljivosti
te daju svojoj djeci previše slobode da odlučuju, nastoje se
sprijateljiti s djecom, puno pričati a ničeg se dosljedno držati.
Kako ti roditelji nisu imali dovoljno slobode, oni su odlučili
dati je svojoj djeci u dovoljnoj mjeri, ne žele ih kontrolirati i
nemaju neke ciljane metode discipliniranja jer ni sami nisu
pristalica toga. Ako pak i imaju, nisu dosljedni u njihovoj
primjeni te djeca uglavnom nauče manipulirati takvim roditeljima
da dođu do željenog.
Takva djeca imaju nerealnu sliku o sebi, vrlo visoko mišljenje o
sebi, očekuju da ih svi vole i prihvaćaju baš kao što to čine
njihovi roditelji. No, ne shvaćaju da se u mnogim situacijama ne
ponašaju ispravno te da to drugi ne vole, no njima nije jasno
zbog čega nisu prihvaćena.
Mogu biti lošiji učenici jer se ne znaju sami disciplinirati i
ponašati odgovorno prema učenju a često imaju problema zbog lošeg
i previše slobodnog ponašanja u školi i izvan nje.
Ovo su dvije krajnosti odgoja. Vjerujem da nijedan roditelj ne bi
želio plaćati posljedice vlastitog odgoja no mnogi nažalost
plaćaju svoje neznanje.
Ovdje sam navela samo dvije vrste roditelja. U sklopu Škole za
roditelje pričam i spominjem preko dvadesetak tipova roditelja te
posljedice po odgoj djeteta kako bi roditelji na vrijeme uvidjeli
što danas čine za budućnost svojeg djeteta te se korigirali već
danas i ispravili nešto što će za dvadeset godina biti teže
ispraviti.
Kao što sam ranije napomenula, ispravno roditeljstvo je negdje u
sredini. U današnje vrijeme ima različite nazive te ga nazivaju
svjesno roditeljstvo, realno roditeljstvo, pozitivno roditeljstvo
ili slično. Bez obzira na nazive važnije je da sebe educiramo za
roditeljstvo djece kaku želimo.
Zapitajte sebe – U kakvog čovjeka želim da moje dijete
danas-sutra odraste? Kakav bi čovjek željela da bude? Poslušnik
ili odgovoran član društva? U skladu s time bismo trebali proći
određene edukacije po tom pitanju. Netko tko je i sam odgajan
autoritativno, teško će izaći iz kažnjavanja i zato je važno da
sebi damo priliku i naučimo. Baš kao što i popustljivi roditelji
trebaju znati da će im se takva vrsta odgoja obiti o glavu, njima
a i društvu, važno je da se educiraju i nauče kako drugačije.
Zlatna sredina je da budemo podržavajući ali realni roditelji, da
postavimo pravila ali i da ih se dosljedno držimo. Dobro je da
djetetu priznajemo sva njegova prava ali i da shvatimo da je
konačna odluka na nama, roditeljima. Dijete postepeno treba
naučiti donositi odluke u skladu s dobi. Potrebno je puno
objašnjenja i razgovora s djetetom kako bismo potaknuli razvoj
mozga.
Dužnost je roditelja da budu roditelji a ne da prijateljuju s
djecom jer dijete će lako naći prijatelje ali druge roditelje
neće. Važno je da izgrađuju djetetu pozitivnu sliku o sebi te da
mu osnažuju samosvijest i samopoštovanje kako bismo dobili
odgovornu i empatičnu jedinku u društvu.
Puno je tu posla samo u ovome što sam navela a ima toga još
dosta. Nemojte misliti da ste popili svu pamet svijeta kada je
roditeljstvo u pitanju jer se posljednjih godina sve više
istraživanja radi na temu razvoja mozga i iz mjeseca u mjesec
doznajemo puno novih stvari koje je teško pratiti i nama
stručnjacima a kamoli vama roditeljima.
Budite otvoreni za učenje jer štete po vas i odgoj djeteta neće
biti ali iz neznanja možete napraviti hrpu pogrešaka koje ćete
sami plaćati vašim odnosom s djetetom.
Vaša Anita V.