Razgovarali smo s jednom od najboljih tenisačica te ujedno našom Međimurkom - Antoniom Ružić
Za sebe kaže da je introvert i voli spavanje, a ove godine
upisala je studij Menadžment turizma i sporta na Međimurskom
veleučilištu.
Iako je vrlo skromna sa samo 20 godina ostvarila je odlične
rezultate te iza sebe ima zavidnu karijeru, a tek je na samome
početku. Saznajmo kako je izgledao njezin put do vrha teniskog
svijeta.
Sebe na terenu opisuje kao borbenu, igra agresivan tenis i ne
pušta lako. Voli se natjecati ali i pobjeđivati. Trenutno je u
Tajlandu gdje će odigrati još jedan turnir nakon što je
pobijedila u finalu ITF World Tennis Toura u tajlandskom
Nonthaburiju.
Kada si se počela baviti tenisom?
– S 5 i pol godina sam počela trenirati polako možda dvaput
na tjedan u Čakovcu. Jedan dan sam rekla tati ja bi htjela
probati tenis i oni su mi to omogućili. Nisam ništa planirala
ozbiljno ili imala neki ogroman talent. Ali kada sam sa 12 godina
počela osvajati državna i međunarodne turnire onda se počela sve
to malo ozbiljnije shvaćati i sa 16/17 godina krenula
profesionalno.
Koliko često treniraš?
– Treniram šest puta tjedno tenis. Tenis većinom traje 2 sata.
Nekad imam dva puta na dan tenis nekad jedanput. Ovisi da li se
pripremamo ili se bliži turnir i kako sam umorna kroz tjedan.
Kondiciju treniram 4,5 puta na tjedan po sat, sat i pol. Na dan
otprilike 4-6 sati. Plus masaže, fizioterapije, psiholog i tako
dalje. Puno je stvari i van tenisa koje se rade. Zapravo cijeli
dan sam u pokretu.
Koji su najveći izazovi s kojima se suočavaš kao
profesionalna tenisačica?
– Najveći izazovi su da stalno putuješ i praktički živiš u
koferu. Naravno, samim time fali ti obitelj, ali s vremenom se
naučiš.
Najvažnija lekcija koju si naučila?
– Bez rada nema ni rezultata. Onom tko radi kad tad će doći sve
na svoje. Imati dobru ekipu i tim ljudi koji su uz tebe i koji te
znaju.
Kako održavati ravnotežu između treninga, natjecanja i
privatnog života?
– Pa zasigurno je teško ali s vremenom sam naučila. Naravno, ne
vrti se sve oko tenisa, svi smo mi ljudi i treba nam ponekad kava
s frendicom, druženje ili nešto drugo. Pa evo ni sama ne znam
kako uspijevam ali nekako pokušavam sa svima provesti kvalitetno
vrijeme. Kada je vrijeme za trening i rad onda je vrijeme samo za
to.
Za kraj, Antonia nam je poručila da ni jedan san
ili cilj nije neostvariv, samo treba imati pozitivnu okolinu oko
sebe, raditi i naporno trenirati.
Njezino iskustvo i strast prema onome što radi može biti samo
motivacija za uspjeh.