Od prvog razreda srednje škole znala je da želi studirati medicinu
Izvršni odbor Hrvatske liječničke komore ove je godine dodijelio
pet godišnjih nagrada istaknutim pojedincima za postignuća iz
prošle godine, deset povelja za posebne zasluge te pet zahvalnica
za vrijedan doprinos radu i organizaciji Hrvatske liječničke
komore.
Komora je odluku o nagradama donijela na temelju prijedloga
županijskoga Povjerenstva HLK-a, a među nagrađenima našla se i
Višnja Smilović, dr. med., sa Zavoda za javno
zdravstvo Međimurske županije. Povelja za posebne zasluge HLK-a
dodijeljena joj je za višegodišnji rad na organizaciji i
promicanju cijepljenja te organizaciju epidemiološke službe za
vrijeme pandemije COVID-a 19. Svečana dodjela održala se 16.
prosinca u Pastoralnom centru Zagrebačke nadbiskupije.
Stvaranje povjerenja
– Kao mlada specijalizantica krenula sam s dodatnim cijepljenjima
djece, osobito u međimurskim romskim naseljima. Posljednja
epidemija poliomijelitisa ili dječje paralize pojavila se 1984.
godine, radilo se o četirima slučajevima u romskoj populaciji, a
posljednji sporadični slučaj u Hrvatskoj zabilježen je 1989. Kako
je postojala velika skepsa što se tiče cijepljenja, počeli smo
odlaziti po naseljima, gdje smo uz letke romskoj djeci davali i
hranu, slatkiše te higijenske potrepštine iz donacije UNICEF-a.
To je urodilo plodom. S vremenom smo stvorili povjerenje,
objašnjava liječnica – specijalistica epidemiologije, koja je u
struci 37 godina, od čega je epidemiologinja 29.
– Otkad radim, primjećujem veliki napredak u tom smislu.
Preventivne akcije ne mogu se promatrati kratkoročno, rezultati
su vidljivi tek na duge staze. Netko je to prepoznao, no najveća
je nagrada kad uvidiš da si nešto postigao, da se neke bolesti ne
javljaju, da se obuhvat cijepljenja povećao… Cijepljenje po
obveznom programu najbolje je u Međimurskoj i
Vukovarsko-srijemskoj županiji. To doprinosi sprečavanju bolesti
ili barem velikih komplikacija.
COVID je bio nova bolest, organizacijski vrlo zahtjevna,
nepoznato… Sa sobom je donijela strah, ne samo kod opće
populacije, već i kod stručnjaka, jer ne znaju u kojem će smjeru
otići epidemija, ističe dr. Smilović, inače rukovoditeljica
djelatnosti Epidemiologije na međimurskom ZZJZ-u.
Cijepljenje protiv COVID-a još uvijek se provodi na Zavodu svakog
petka između 12 i 14 sati, pri čemu se tipično pojavi dvadesetak
zainteresiranih.
– Dosta se starijih u domovima cijepilo četvrtom dozom.
Posljednje, aktualno i ažurirano cjepivo dobili smo u rujnu pa se
njime dosad cijepilo 800-tinjak osoba. Korone ima još uvijek, ali
je broj u padu. Istina je da se vjerojatno mnogi nisu ni
testirali nakon simptoma, ali mnogi od njih se nisu ni u vrijeme
najžešće pandemije, kad je to bilo obvezno, naglašava čakovečka
liječnica.
Briga i njega
A kako se uopće odlučila studirati medicinu? Znala je da to želi
od prvog razreda srednje škole, kaže.
– Zbog bolesti sam završila u bolnici i bila sam tamo duže
vrijeme. Jako mi se svidio njihov pristup, osobito briga i njega
oko mene. Kako je tamo radio moj tetak, pokojni primarijus
Srećko Franin te je sudjelovao u mom liječenju,
ja sam ga počela puno ispitivati i zamolila ga mogu li
volontirati tijekom ljeta. Dio dobrovoljnog rada odrađivala sam
na Pedijatriji, dio na Ginekologiji… Drugu opciju prilikom upisa
na fakultet nisam ni imala, upisala sam i 1986. završila
medicinu, naglašava Višnja.
Par mjeseci kasnije, sljedeće 1987. godine čakovečka liječnica sa
suprugom Joškom, također poznatim liječnikom, dobila je prvog
sina, Marina, dok je mlađi
Dinko svijet ugledao otprilike pet godina
kasnije.
– Tadašnja pravila propisivala su da svi koji završe medicinu
trebaju barem dvije godine odraditi u primarnoj zdravstvenoj
zaštiti, to jest ambulanti opće medicine. Tako sam i ja radila u
ambulanti, a na kraju sam tu provela gotovo šest godina.
Specijalizaciju sam dobila 1992. i dovršila 1995. Nisam odmah
znala da želim epidemiologiju, ali znala sam da ne želim klasična
dežurstva: kako mi je i suprug liječnik, nisam htjela da kao
roditelji stalno izostajemo od kuće. Ne bih je ipak nikad
mijenjala, jer se radi o dinamičnu poslu, svaki dan je drukčiji.
Volim reći da je rad pomalo detektivski: nešto se pojavi,
pogotovo kod zaraznih bolesti valja potom što prije pronaći izvor
i putove prijenosa kako bismo mogli donijeti određene mjere da se
spriječi daljnje širenje, navodi epidemiologinja.
Prva i druga obitelj
Višnja za kraj kaže da svakako mora spomenuti svoje slobodne
aktivnosti, među kojima dominira njezin angažman u Pjevačkom
zboru ‘Josip Štolcer Slavenski’, koji smatra ‘drugom obitelji’.
– Ponos mi je, čast, sreća i zadovoljstvo biti članica
‘Slavenskog’, u kojem sam već više od 20 godina. Osim toga, bavim
se pilatesom, a svaki vikend od 2000. s prijateljima kartamo
belu. Najveća mi je pak sreća biti baka, za kraj zaključuje
Višnja.