Ispred naše redakcije, naišli smo na dva Filipinca čije isprepletene priče govore o požrtvovnosti i hrabrosti
Alfredo Ortiz i John Michael
Reyes, dva Filipinca koji su ‘trbuhom za
kruhom‘ stigli u Hrvatsku prije dvije godine, postali su
dio naše lokalne zajednice, dodajući svoje jedinstvene
karakteristike međimurskom kraju.
Iako su obojica rođena na Filipinima, život ih je spojio tek na
tlu Čakovca, gdje rade u jednoj poznatoj međimurskoj građevinskoj
tvrtci. Obojica imaju obitelji na Filipinima – suprugu i po
dvoje djece. Alfredo je prethodno proveo tri godine radeći u
Kataru, pa je odvojen od svoje obitelji već više od pet godina.
Johnu je, s druge strane Hrvatska tek prva radna destinacija
izvan Filipina, no i on svoju obitelj uživo nije vidio
već dvije godine.
Dan u životu Filipinca u Čakovcu
Upitali smo ih kako izgleda njihov svakodnevni život. Otkrili su
nam da im dan započinje na poslu, nakon čega se vraćaju doma,
pripreme si obrok, obavezno se svaki dan čuju s obitelji,
eventualno prošeću, a onda zarone u svijet snova, prije nego što
sve krene ispočetka. Iako im nedostaje obitelj, trenutačno
nemaju mogućnosti dovesti ih u Hrvatsku jer je to financijski
izazovno, govore nam.
Na radnom mjestu, Međimurci, poznati po svojoj srdačnosti, lijepo
su ih kažu prihvatili. Unatoč otežanoj komunikaciji
zbog jezičnih barijera, osjećaju se dobrodošlo. Prisjetili su se
i kako je njihova avantura u Čakovcu započela s traženjem odjeće
prilagođene hrvatskoj klimi, s obzirom na to da su dolazili iz
toplijih podneblja.
Kada je riječ o hrani, obojica su izrazila da vole našu kuhinju,
ali istaknuli su čevapčiće, roštilj i suhomesnate proizvode
kao svoje favorite. Unatoč tome, ne zaboravljaju
svoju domaću kuhinju koja obiluje piletinom i
povrćem, pa tu tradiciju nastavljaju i kod nas.
Hvala ti, kako si, pauza…
Pitali smo ih i jesu li uspjeli naučiti izgovoriti nešto na
hrvatskom jeziku, i prvo su s nasmiješenim licima
izgovorili: “Dobro” i “Pauza”, te nastavili “Dobar
dan”, “Hvala ti”, “Kako si”, “Pozdrav”, “Bok”, “Doviđenja” –
nizale su se riječi i fraze, pokazujući njihov trud da se
integriraju i osjećaju kao dio zajednice.
Nostalgija i čežnja
Dok su dijelili svoje priče, u očima Alfreda na trenutak se
pojavila suza jer je govorio o obitelji koja ga čeka doma.
No, iako izražava tugu zbog razdvojenosti, Alfredo razumije
nužnost njihova rada daleko od doma kako bi osigurali financijsku
stabilnost svojim obiteljima. Njihova priča nije samo priča o
radu, već i o hrabrosti, ljubavi prema obitelji i želji za boljom
budućnošću.
Alfredo i John nisu samo radnici iz inozemstva; oni dokazuju
da se unatoč jezičnim i kulturnim razlikama, srce uvijek može i
mora osjetiti i razumjeti.