U redakciju lista Međimurje javila se čitateljica (podaci poznati uredništvu) sa željom da skrene pažnju javnosti na probleme s kojima se susreću pojedini iznajmljivači prostora za smještaj stranih radnika
Naša sugovornica poduzetniku s područja Preloga iznajmila je
uređeni i opremljeni hostelski prostor tvrtki koja se bavi
smještajem radnika, a danas, godinu dana kasnije, ima hrpu smeća
i štetu, po slobodnoj procjeni, od 60.000 do 90.000 eura.
U prostoru namijenjenom za smještaj 33 osobe, po pričanju
naše sugovornice bilo je “natiskano” puno više ljudi…
– Ovo radim isključivo kao apel svima onima koji žele iznajmiti
prostor za smještaj radnika, da paze da ne ostanu bez ičega.
Ostali su mi enormni dugovi i troškovi, i to sve zbog agencije.
Novce su očito uzeli za sebe, a u prostoru je čak skinuto brojilo
za plin zbog neplaćenih računa, priča nam sugovornica te dodaje:
– Ni jedan posto obveza iz ugovora nije izvršen, a dobila sam
informaciju da je tvrtka u kojoj su radnici te agencije radili
uredno podmirivala troškove. Novce je vlasnik tvrtke očito
zadržao za sebe, a tu se grijalo kraj porazbijanih prozora.
Upozoravala sam na probleme, fotodokumentirala, slala slike što
se događa, i na kraju je, kad je isključeno grijanje, vlasnik
agencije samo je preselio ljude. Meni je rekao da ne zna kamo
(!?), a dok su odlazili odnijeli su mi i perlilicu za rublje,
krevete, kuhinju i ostavili sve širom otvoreno. Morala sam zvati
policiju, priča nam nesretna vlasnica prostora te dodaje:
– Potpisali smo i aneks ugovora u kojem se dotični obvezao
se da će do 15. prosinca sanirati svu štetu, ali radovi nisu još
ni započeli, a 15. prosinca je za nekoliko dana. Ugovor tada
ističe, i nakon toga je još otkazni rok tri mjeseca, napominje
nam sugovornica, iskreno zabrinuta da prostor neće biti saniran,
jer ni jedan dio ugovora do sada nije ispoštovan.
Ne krivim radnike
– U medije sam izašla ne zbog najamnine i štete, već se bojim da
će nastradati još netko u međuvremenu, jer su ti radnici sada
negdje smješteni. A prostor nije demolirao nitko drugi nego oni.
Međutim, moram napomenuti da ne krivim njih, već one koji ih nisu
educirali. Očito nisu znali kako se koristi perilica za rublje
jer su cijev za vodu umjesto da usmjere u odvod ostavili nasred
kupaonice pa je voda tekla po cijelom prostoru. Nisu znali ni
spustit rolete jer su deke čavlima pribijali za prozorske okvire,
a na kraju su prozore i razbili. Osoba, odnosno agencija koja ih
je smjestila bi morala brinuti o njima i trebala bi ih educirati,
po potrebi im uzeti čistačicu ako oni sami ne čiste, zaključuje
naša sugovornica.
Nova situacija
Situacija koja se dogodila našoj sugovornici dio je tek šire
priče o sustavu koji nije pripremljen za više od 5.000 stranih
radnika koji su u Međimurje došli potražili bolji život. Više o
tome ispričala nam je magistra etnologije i kulturne
antropologije Janja Kovač.
– Svi smo mi migranti u neku ruku jer svaki dan i tjedan ako
ništa drugo, putujemo na posao, a ovo su dugotrajne migracije
potaknute ekonomskim pitanjem, priča nam J. Kovač te dodaje:
– Ovo ne bi trebali promatrati kao novu i jedinstveno situaciju.
Svi ljudi koji migriraju su prvenstveno – ljudi, sa svim
prednostima i manama i ne treba ih gledati kao nekog tko je došao
unositi nemir u društvo. U Međimurje su došli iz vrlo udaljenih
krajeva i ne znaju previše o našim običajima, ali kad krenemo od
sebe, možemo se i mi zapitati gdje je Nepal, gdje su Filipini,
koje su vjere ljudi tamo i čime se tamo bave. Koliko mi ne znamo
o njima, toliko oni ne znaju o nama. Riječ je o radnicima srednje
stručne spreme ili nekvalificiranim radnicima od kojih ne možemo
očekivati poznavanje kulturoloških prilika.
– Tu su iz puke ekonomske potrebe i nepripremljeni su, ističe
naša sugovornica te nam ukazuje i da su Međimurci na taj način
odlazili u svijet. Još u 19. stoljeću, dolaskom željeznice,
migriralo se iz Međimurja u inozemstvo i odlazilo raditi u
tvornice koje su našim ljudima bile strane. Išlo se zbog novca
kojim su pomagali obiteljima, odlazilo se i do Kanade, Amerike i
Australije, a jedino što su imali su ruke na koje su se
oslanjali.
Gastarbajteri
– Možemo se prisjetiti i kad su 60-tih i 70-tih takozvani
gastarbajteri odlazili u Njemačku, bez znanja jezika i bez
kulture življenja u socijalno raslojenim društvima. Međimurje je
homogena zajednica većinski hrvatskog stanovništva i katolika, pa
možemo zamislite te ljude kad su dolazili u milijunske gradove.
Morali su se prilagodit na život u stanovima, a muškarci koji su
najčešće odlazili su morali naučiti obavljati kućanske poslove.
Gastarbajteri su se i družili međusobno, a to vidimo i danas kod
tih radnika koji nam dolaze. Većinom su u grupama te se drže onih
koji su im poznati i čiji jezik govore iako imaju volju naučiti
hrvatski, zaključuje naša sugovornica.
Za kraj, J. Kovač ističe i problem zbog kojeg dolazi do situacija
kao što je navedena s početka teksta:
– Teško je odgovoriti na tako brzu promjenu u društvu jer strani
radnici već sad čine značajan postotak stanovništva, a nažalost
na razini države ne postoji politika inkluzije migranata, da li
ekonomskih kao što su strani radnici, ili vjerskih i ratnih.
Država bi trebala odrediti smjernice koje bi se proširile prema
županijama, a potom i na mikrolokacije jer to nije problem, to je
nova situacija koju moramo gledati kao dvosmjernu cestu. Ne
možemo samo reći da se oni moraju prilagoditi nama jer i mi njih
trebamo, pa se i mi moramo isto prilagoditi. Da ih ne trebamo, ne
bi bili tu, zaključuje J. Kovač.
A prvi koraci prema prilagodbi su već učinjeni.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br.
3581