Novak u svom novom djelu 'Slučaj vlastite pogibelji' ponovo dubinski secira međimursku, a time i hrvatsku zbilju
Za Varaždinski.hr govori o svojim stvaralačkim procesima i
izazovima u pisanju, osvrće se na obrazovni sustav, lektirne
naslove i još štošta.
Kristian Novak u posljednjem desetljeću ostavio
je značajan trag u hrvatskoj suvremenoj književnosti, približivši
kajkavski, točnije međimurski idiom cijeloj regiji. Iza sebe ima
romane ‘Obješeni’, ‘Črna mati zemla’ , ‘Ciganin, ali
najljepši’ te recentni ‘Slučaj vlastite pogibelji’.
Književnik se trenutno nalazi na zagrebačkoj adresi, iako je
rođen u Njemačkoj, a djetinjstvo do odlaska na fakultet proveo je
u Međimurju. Njegov četvrti roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’
objavljen je prije mjesec dana i u kratkom je razdoblju uspješno
uplovio u ruke čitatelja. Osim sjajnog prolaska kod publike i
kritike, usporedno s književnim djelom nastala je i predstava u produkciji Hrvatskog
narodnog kazališta u Varaždinu.
Novak je s nama podijelio svoje stvaralačke procese, izazove u
pisanju, pogled na školski sustav s naglaskom na lektire.
S fokusom na njegovu najnoviju knjigu, objasnio nam je što
je prethodilo stvaranju još jednog turobnog djela u kojem secira
dio međimurske, a tako i hrvatske zbilje.
Čitateljskoj publici pružili ste popriličnu pauzu između
dva djela. Od romana ‘Ciganin, ali najljepši’ do ‘Slučaja
vlastite pogibelji’ prošlo je sedam godina. Vjerujem da niste sve
vrijeme između iskoristili na roman. Kako je za vas izgledala
pauza od pisanja prije nego što ste prionuli na posao?
Generalno mi je ta faza bila puna događaja. Mijenjao sam radno
mjesto, pisao scenarij za ‘Črnu mati zemlu’ dvije godine, tu je i
troje male djece. Nisam stigao uroniti u novu priču. Idealno bi
bilo sada se baciti na novu priču zato što su sokovi još
svježi i mehanizam radi. Realnost je ta da ću morati odraditi sve
obaveze uz ovu knjigu pa tek sredinom sljedeće godine početi s
novim romanom. Divim se ljudima koji mogu izbaciti knjigu
svake godine ili dvije. Ja nisam takav. Zato mi se
svaki put dogodi kao da krećem iz nule.
Pisci, a i općenito kada govorimo o umjetničkim i
kulturološkim zanimanjima, znaju reći da jednostavno dolazi do
zamora materijala i ulaska u neku slijepu ulicu prilikom
overthinkanja, odnosno previše razmišljanja o tome o
čemu bi valjalo pisati. To je ujedno i kreativan čin. Je li kod
vas ikada došlo do tih trenutka promišljanja, u ovom posljednjem
razdoblju između dvije knjige, kada ste se mučili muku s
pisanjem?
Kako ne. Iz te količine tabova koji su otvoreni u
glavi mora se ispričati više ili manje linearna priča. Treba
sjesti te količinu informacija i emocija staviti na papir pa
vidjeti što od toga može biti koherentno, a što ne. Od hrpe toga
što se nauči istražujući za neku priču, bez obzira kopati po
medijima ili sebi, ne može sve ući u nju. Jedna faza toga je
redukcija, samo da bi došao do kralježnice i onoga što je bitno.
Overthinkanje je uvijek dio tog procesa.
Izuzetno je bitno imati urednika koji shvaća namjeru pisca. Nakon
tri ili četiri godine koliko meni treba da napišem tekst, u tom
trenutku ja više ne znam kako dalje. Tada odlazim uredniku. Ne
maltretiram ga prije. Pokušavam napraviti s tekstom apsolutno sve
što znam. Tada se obratim Kruni Lokotaru i
radimo na završnoj verziji, od same strukture sve do razine
pojedinačne rečenice. Na tome se radi mjesec ili dva te nakon
toga šaljemo tekst na lekturu.
‘Slučaj vlastite pogibelji’ se brzo probio na sam vrh po
čitanosti u listopadu. Imate li kakvu povratnu informaciju od
publike?
Već smo otišli u drugo izdanje. Prvih tri tisuće primjeraka
otišlo je u prva dva-tri tjedna. Vidim po tom obrtaju koliko je
knjiga dobro dočekana. Javljaju se ljudi iz ostatka Hrvatska koji
poznaju ljude kao što su likovi u romanu te im je poznata
situacija s kojom se susreću. Fino je sve odjeknulo. A jesam li
očekivao tako nešto? Nisam. Na kraju pisanja knjige potpuno sam
poražen, generalno nikad nisam zadovoljan i nikad više ne čitam
svoje knjige. Bojim se što ću pronaći unutra. Vjerojatno se radi
o tome da vidim dio koji bi mogao biti bolji. Samokritičnost mi
je i opterećujuća. Uvijek je lakše razmišljati o sljedećoj knjizi
koja je u nekoj viziji savršena. Naravno, dok se dođe do tog
kraja, to nije tako.
Kako objašnjavate da su čitatelji spremni zagristi
roman koji jezikom ne razumiju u potpunosti, ali opet mu se
uspiju približiti? Jezik je ‘problematičan’ i susjednim
Varaždincima, kamoli ne nekome iz Dalmacije ili Istre.
U ‘Slučaju vlastite pogibelji’ riječ je o donjomeđimurskom
poddijalektu. Nije teško samo Varaždincima, već i Međimurcima.
Svi smo mi verzirani na čitanje standarda ili nešto što je blizu
njemu. I kajkavcima je teško čitati kajkavski tekst. Nisam mogao
kreirati likove koji usred Međimurja govore na standardnom
hrvatskom jeziku. To ne ide. Mogao sam više nategnuti i skrenuti
prema standardu, ali nisam na kraju imao snage.
Taj tekst je išao i u kazališnu izvedbu. Dao sam opservaciju
glumcima da si prilagode tekst kako im odgovara. Ako Dei
Presečki neka moja formulacija teško ide preko usta,
neka ju prilagodi. Isto tako je bilo i za drugog glavnog glumca
Karla Mrkšu. Nisam želio da na pozornici
razmišljaju o izgovaranju problematične kajkavske rečenice. Neka
se pozabave drugim stvarima, jezik nije toliko ključan u djelu.
Postojala je mogućnost da nakon ‘Črne mati’ to nitko neće čitati,
ali s ‘Ciganinom’ je postalo jasno da postoje ljudi koje zanima
što pišem i da će čitati do kraja. ‘Slučaj vlastite pogibelji’ će
biti treća knjiga koja će izaći u Srbiji bez ikakvog prijevoda i
ljudi se tamo trude shvatiti. Mislim da mi je ovo posljednja
knjiga koja će imati kompleksan dijalekt.
‘Črna mati zemla’ obuhvaćala je dio zajednice, ne toliko
možda velike u svojem opsegu, dok je s ‘Ciganinom’ rasprostranjen
broj likova i događaja. Čini mi se da ste u ‘Slučaju vlastite
pogibelji’ zaokružili najveću tematsku cjelinu, ali i
isprepleli brojne motive kroz etičke i moralne forme. Je li
onda ovo neki zaključak vaših priča s međimurskog
područja?
Iz ove perspektive mogu prilično sigurno reći da je to posljednja
priča o Međimurju. Možda u skicama imam ponekog lika vezanog uz
taj kraj, ali Međimurje više nije u prvom planu. ‘Črna mati’ je
hommage Međimurju. Mislim da se u podtekstu vidi moja
ljubav prema tom kraju. U glavi mi je da ovo više nije fer
pozicija. Sada sam već više godina života proveo u Zagrebu, nego
što sam živio u Međimurju i sad ispada kao ‘pljuckanje iz
daleka’. Ali niti pljuckam niti je iz daleka. Jednostavno više ne
želim biti u toj poziciji i imam druge teme koje nisu vezane uz
međimurski lokalitet. Osim toga, ima sjajnih spisateljica i
spisatelja koji žive tamo i pišu o lokalnim temama. Ne bih htio
da se sa mnom poistovjeti pisanje o Međimurju.
Čini se da u Hrvatskoj još uvijek postoji zazor od provincije.
Ono što se događa u Zagrebu, to je prvo što relevantni kritičari
uzimaju. Prije desetak godina znao sam da imam dobru priču, ali
bio sam u procjepu jer sam se bojao da ju uništavam svojim
pisanjem koje pokušava biti ili intelektualističko ili barokno
ili pokušavam imitirati nekog pisca. Morao sam se otarasiti toga
da bih ispričao priču i znao sam da će ona zaživjeti ako je
uspijem progurati kod nekog renomiranog izdavača. O čemu god da
se radilo, postat će zanimljivije. Ciljao sam na Krunu Lokotara
kao urednika, znao sam da voli raditi s mladima na pojedinačnoj
rečenici i pasusu. Ne vole to svi jer im je naporno i idu na
sigurno. Lokotar me prvo odbio. Svaki put kada mu to spomenem,
mislim da dio njega umre (smijeh). Naravno, danas se možemo
zezati oko toga.
Zašto to spominjem kao kuriozitet? Vidim koliko je danas mladim
autorima teško progurati se, a objaviti svoje prvo djelo je
uvijek najteže i moraš biti spreman na ‘odbijance’. U Hrvatskoj
možda još i najmanje. J. K. Rowling je odbijena
nekih šesnaest puta prije nego što je uspjela objaviti Harryja
Pottera. Odbijanje ne mora značiti da netko piše loše. To
konstantno govorim mladima. Ako vjerujete u svoje pisanje,
nastavite. To je samo jedna od faza, možda se propiše sjajno u
25. ili 30. godini, ali mora se biti ‘blizu lopti’. Neće se to
samo od sebe dogoditi. Mora se čitati, inficirati se dobrom
muzikom, da artikulirano izađe iz tebe što se htjelo reći.
Ivica Prtenjača rekao je da se pjesnikom ne može
postati u pedesetima. Ne može se tada početi. Mora se početi
prije pa onda procvjetati do pedesete. Čini mi se za dulje prozne
vrste da većina dobrih pisaca stasa nakon 35. ili 40. godine. To
ne znači da oni prije nisu inteligentni ili dovoljno vješti. Ali
tada kao da se kristalizira sposobnost da se sintetizira velika
količina podataka i iskustva u koherentni niz. Naravno da ima
sjajnih autorica i autora u ranim dvadesetima, uopće ne ulazim u
to.
Što je sve prethodilo pisanju ‘Slučaja vlastite
pogibelji’?
Moram priznati da sam istraživao manje nego prije ‘Ciganina’.
Ovdje sam čak namjerno stao u jednom trenutku jer me s etičke
strane mučila povezanost sa stvarnim osobama. Htio sam da bude
potpuno jasno, makar pisao naivno o policiji, da je to fikcija. U
ovom romanu je to bilo posebno važno naglasiti. Iščitao sam sve
što se o tom slučaju pisalo, od nacionalnih do lokalnih medija,
sve što je i došlo nakon i dobilo sudski, nećemo reći, epilog,
jer ga nije bilo. Znao sam što hoću i imao sam formirane likove
obojice braće.
Kako ste počeli ‘graditi’ Profu, a kako Marlija?
Profu sam ispisao jako lako. Artikulirana je, načitana, u
kontaktu sa svojim emocijama, svjesna je svojih loših strana zbog
kojih se uvalila u problem. A ima u Profi i mnogo
mene. Istina, nisam radio mnogo u srednjoj školi, nije to
prostor slobode, ali sa studentima imam isti zadatak da stvorim
zonu povjerenja. Bitno je da se oni oslobode i da mogu
progovarati o nečemu što se meni ne sviđa i obratno. Ujedno da se
ne pređe granica u kojoj ih pokušavam indoktrinirati i privući ih
na svoju stranu. Moram im izložiti neke argumente, a oni su tu da
kritički procjenjuju. To je Profin stav prema toj funkciji,
točnije paradoksu funkcije profesora u kojoj je potrebno
uspostaviti ljudski odnos, ali i biti na distanci.
S druge strane, policajac Marli… To je bila muka. On je u
početku emotivno lišen situacije i ne zna na koji način patiti.
Vjerujem da je Karlu Mrkši u predstavi bilo teško glumiti
rezigniranog lika, kako pokazati taj osjećaj.
Što se tiče likova, oni meni ne zažive dok ih ne stavim pred
dvojbu. Dvojba je problem koji se ne može riješiti na drugi način
nego da se stvori drugi problem. I onda je potrebno vagati.
Likovi su plošni i ne kreću se ako im ne stavim pritisak dvojbe.
U tom pritisku događa se promjena lika koja je od
Aristotela naovamo postavljena kao ključni
moment. Pokušavam likove stavljati emotivno i moralno što dalje
od završne situacije te onda logično stvoriti sve veći pritisak
da se mijenjaju pod okolnostima koje ih u priči okružuju. Ako
dvojbe nema, onda nisam još ni blizu gotov. Moram istražiti koja
bi se osobnost mogla naći u trenju s kojim sustavom ili
karakterom.
Nismo još spomenuli Nenada, lika koji je svojevrsna
anomalija u sustavu.
On je katalizator radnje, onaj čiji su postupci i sudbina
pokrenuli lavinu. Njegova priča sama po sebi bi mi bila
zanimljiva, ali nisam želio ulaziti u nešto što ne znam i ne mogu
točno znati. Izmaštavati priču o njemu – za to nisam imao
hrabrosti. Imao bih, kao autor, ozbiljnu etičku dvojbu. Dopustio
sam si ono što je bilo kasnije s Marlijem i Profom. Neno je zbog
svog integriteta i odbijanja da sudjeluje u nečemu što nije
smatrao dobrim, pokrenuo tsunami u sustavu, ali i tsunami koji se
zrakasto širio prema drugim sustavima i osobama.
Da se dotaknemo i mračnijeg dijela osobnosti – je li
Trojnar neka personifikacija korupcije – prljave ruke su tu, ali
teško je sad kroz konkretne dokaze pokazati da on vodi igru
pomoću manjih i niže rangiranih igrača?
Čak i ne. On je čišći u tom obliku. Zato mi je toliko zanimljiv
jer nije potpuni zlikovac. On je zaštitnik statusa quo u
sustavu. Ne krade, ne sudjeluje u tome, ali kada se pojavi netko
tko želi mijenjati status quo, on je tu da ga zaštiti.
Generalno, on nije ništa kriv i ima savršenu logiku. On ju jako
dobro objašnjava. Kod čitatelja je moguće da se tu ‘zaljulja’ i
da u jednom trenutku bude na njegovoj strani. I to je paradoks
cijele situacije jer vjerujem da je većina ljudi u policiji
čestita i časna. Jedino je sustav tako postavljen da se štite i
oni koji to nisu.
Postoji li objašnjenje, uostalom, ako ste o tome
promišljali tijekom pisanja – zašto smo društvo u kojem se stvari
guraju pod tepih, zataškavaju se, samo da bi se trenutno olakšala
situacija za pojedince, dok dugoročno to ostavlja puno gore
posljedice. Nije da korupcija i zastrašivanje ne postoje u drugim
društvima, ali kada već pripadamo nekoj Europi, na samom smo dnu
što se tiče transparentnosti i provođenju regula.
Stvar je puno kompleksnija nego što se na prvi pogled čini.
Vjerujem da bi odmah danas svi potpisali da svatko tko je imao
veze s korupcijom, da ga se makne i više nikad ne sudjeluje u
radu institucija i javnom životu. Samo je pitanje tko bi sve
takvom čistkom otišao. Otišli bi vjerojatno i ljudi koji su
generalno kvalitetni i pozitivni, ali su tu i tamo nešto
prešutjeli. U toj lepezi je puno različitih stanja krivnje. Od
prešućivanja do eklatantnih primjera. Pitanje je gdje postaviti
granicu.
S druge strane, za doista uzdrmati stvari, bilo na fakultetu,
nekoj instituciji, sustavu, treba hrabrosti. Dobro znamo kako
javnost reagira na zviždače i kako oni prolaze. U početku su svi
sretni i pozitivni, a kasnije kreću fake news i
meta-razine negatora. Za žene će većinom reći da su histerične i
ljute na cijeli svijet, a za muškarce da su zavidni prema
ostalima koji su uspjeli ukrasti. Nastavno na tu situaciju,
sjetimo se prve hrvatske zviždačice Ankice
Lepej. Ona je ostala sama u teškoj socijalnoj situaciji.
Dobila je podršku od velikog dijela intelektualne Hrvatske, ali
to nije bilo dovoljno.
Dramsko uprizorenje romana dogodilo se neposredno nakon
njegovog izlaska. Koliko je Ivan Plazibat pogodio duh romana,
kako vam se činilo da ga je pročitao i prebacio na pozornicu?
Osobno roman više vidim kao višesatni film ili seriju, nego
trosatnu predstavu.
Ovo je treći put da imam sreću s autorskim timom i ansamblom. HNK
u Varaždinu ima vrhunsku ekipu. Moram spomenuti Ljubomira
Kerekeša kojeg sam u glavi imao kao fantastičnog glumca
koji se odlično snalazi u komičnim ulogama. Ovdje se radi o
njegovoj ulozi Jape, dramski teškog lika i sjajan je. Jako sam
zadovoljan jer znam koliko je teško u kratkom vremenu prilagoditi
tekst koji još nije gotov. Tekst sam završavao kada su glumci
počinjali s čitalačkim probama. To je situacija u koju se više ne
želim dovesti, ali znam da je to bilo teško i za mene i za
autorski tim. Redatelju Plazibatu sam rekao da
radi što hoće ako ostaje vjeran osnovnoj ideji. Napravio je
nekoliko hrabrih i šokantnih poteza – od jednog lika do samog
završetka.
Skidam kapu Ivanu, on ima potpuno drugačiju energiju od ostalih
redatelja s kojima sam radio. Smiren je, prema ljudima je
konstruktivan, a glumcima daje do znanja koliko su bitni, od
glavnih do onih s puno manjom ulogom na sceni.
Postoji li kakva opcija da se ‘Slučaj vlastite pogibelji’
jednog dana gleda kao film?
Imam samo jednu informaciju koja je došla s televizije. Kada su
snimali ljude kako izlaze nakon predstave, tamo se našao
Dalibor Matanić. Rekao je da je on predstavu
gledao ne samo kao gledatelj, već kao budući redatelj serije.
Predbilježio se. (smijeh)
Već ste godinama u Zagrebu, radite kao profesor na
Filozofskom fakultetu. Koliko su još u vama odjeci
djetinjstva i odrastanja u Međimurju? Reklo bi se da ste se kroz
posljednje tri knjige na neki način ispovijedali, imali razne
načine komunikacije s čitateljima i svojim likovima u kojima ste
obuhvatili panoramu jedne regije.
Zagreb i Međimurje su dva različita svijeta. Meni se čini da
djelujemo u različitim vremenima. Kada dođem u Međimurje čini mi
se kao da sam prošao kroz neku crvotočinu gdje vrijeme sporije
ide. Boraveći tamo u jednom jutru odem na kavu, obavim poštu i
trgovinu pa pogledam na sat i vidim da je prošlo 35 minuta. Za
iste stvari u Zagrebu potreban je cijeli dan.
Koliko god volim Zagreb i koliko mi je god pružio, više bih ga
volio iz daljine. Međimurje mi je posebno drago. Odrastao sam na
selu. Kada ujutro ustanem i vidim da je ispred mene zelena ploha,
to je potpuno drugačiji doživljaj života nego ovdje. To me pomalo
ubija. Nadam se da ću jednog dana Zagreb promatrati sa sigurne
udaljenosti.
Započeli ste kao mladi autor, napisali ste ‘Obješene’
sada davne 2005. godine. Roman o međimurskim studenima u Zagrebu
(opet poveznica s međimurskim krajem) nije prošao ni približno
zapaženo kao oni nakon njega. Kada ste se odlučili vratiti
pisanju i što vam je taj prvi roman značio kao neafirmiranom
autoru koji traži svoj stil, publiku, teme kojima bi se
bavio…?
Otišao bih i malo dalje pa rekao da ni ‘Črna mati zemla’ nije
stilski ujednačen i dobar tekst. Mene više zanima pripovijedanje
nego književnost s velikim ‘k’. To je moja borba s tim, inficiran
sam sa svim tekstovima koje sam čitao pa povremeno pišem kak’
mislim da Krleža ili Andrić
pišu pa se čistim u kasnijim verzijama. Stil je dobrim dijelom
nastao izbacivanjem svega što mislim da smeta.
‘Obješene’ sam pisao istodobno tijekom brojnih čitanja kanonske
hrvatske i njemačke književnosti. To može djelovati na jednog
studenta na dva načina. Jedan je da ih potpuno zablokira tijekom
produkcije, a drugi da potpuno ispiše i isproba sve i svašta. Ja
sam ovaj drugi slučaj. Ne mislim da je taj prvi roman osobito
dobar. ‘Črna mati’ je bolji, ‘Ciganin’ još bolji, dok je ‘Slučaj’
čudnovati kljunaš. Roman je drugačiji od prijašnjih,
nastajao je drugačije, nisam imao previše vremena, dosta toga je
nastalo u žurbi, što ne znači da ga se odričem, ali jednostavno
nikad do kraja nisam zadovoljan svojim knjigama.
U poplavi feelgood romana s banalnim temama,
life coachinga preko savjeta i pravila kako živjeti te
kako žive sretna društva, vi ste zagrebli u teške, mučne teme –
to je pomalo i mazohistički jer osim što svakodnevno u vijestima
slušamo o aktualnim problemima, vi odlučite uroniti još dublje u
priču pa ju prikazati kroz roman u kojem je ‘svaka sličnost sa
stvarnim događajima i osobama slučajna’. Imate
li neko objašnjenje za svoj fokus prema mračnom i turobnom
diskursu?
Sa samom temom pomirim se već poprilično rano. Kada se
odlučim čime ću se baviti, u glavi posložim stvari i jasno
mi je da će tako biti iduće razdoblje. Meni je u svemu tome jako
bitan humor. Kao scena iz Dvije kule kada 10 tisuća orkova dolazi
pred Helm’s Deep i osvijestimo da će se dogoditi pokolj iza
zidina. A onda vidimo Legolasa i Gimlija kako se zezaju. To mi se
čini bitnim jer nam daje nadu da će možda sve biti u redu.
Shvatio sam koliko je važno da pišeš o mračnim temama i da daš
proplamsaje čitatelju kroz dopuštenje – ipak nije cijeli svijet
takav zahod, nije sve tako loše ako se možemo nečemu nasmijati.
Nisam siguran da će ostali romani biti toliko mračni. Očito je
ovo moje desetljeće gdje se razračunavam sa stvarima koje vučem
iz djetinjstva i koje sam čuo u mladosti, tu su pitanja izdaje,
nepravde, poremećenih obiteljskih odnosa. To sam u jednom
trenutku morao izbaciti van. Obećao sam punici i svojoj mami da
ću napisati romantičnu komediju pa me i to valjda čeka. (smijeh)
Očito je da je ‘Slučaj vlastite pogibelji’ uspio – s
obzirom na prolazak kod publike, kritike, slično vrijedi i za
predstavu u varaždinskom HNK, koja je rasprodana sedmi put
zaredom. Postoji li pritisak za budućnost? Očekivanja su svakom
knjigom sve veća, stvara li to ponekad i nemir kod pisca jer
držati toliku razinu konzistentnosti kod pisanja sve je samo ne
običan posao.
Postojao bi pritisak da razmišljam o tome na taj način. Još kod
‘Črne mati zemle’ znao sam da će mi sljedeća knjiga biti nešto
potpuno drugačije. I svi koji su zavoljeli tu knjigu, mogli su sa
sljedećom biti iznenađeni ili razočarani jer su očekivali nešto
na prijašnju foru. Niti ne mogu niti ne želim ovisiti o
prethodnoj knjizi. Ona ne smije biti u mojoj glavi kada krenem
pisati jer ulazim u rizik da se ponavljam i pokušavam zadovoljiti
očekivanja koja su u zraku. Ne znamo je li čitatelje točno
privukla ljubavna priča, neki pasus ili poglavlje. Jednostavno,
zaključio sam da ne živim od toga i da sam potpuno slobodan u
pisanju te da radim po svom unutarnjem osjećaju.
Prema nekim podacima Hrvati slabo čitaju, a kako je
sad ovih dana bio Interliber u Zagrebu, dojma sam da se
knjige kupuju kao na rasprodaji. Koliko je važno čitati
raznoliko? Koliko je bitan utjecaj u ranoj fazi, osnovnoškolskoj,
da dijete stekne ljubav prema knjizi, ma kakva ona bila?
Zadnji sam koji bi išta mogao govoriti o lektiri, ali mogu imati
mišljenje kao što ga ima svatko o nogometnoj reprezentaciji.
Smatram da bi se čitanje lektire trebalo formirati s
ciljem da se ne uništi želja za čitanjem. Kad
završe srednju školu dosta mladih odustane od čitanja
jer ih se opteretilo stvarima koje ih uopće ne zanimaju.
Izmaltretira ih se obaveznim popisom. Treba krenuti od toga što
njih zanima. Ako je to Potter, neka bude Potter. Možda će kasnije
posegnuti za Herbertovom ‘Dinom’. To dijete će
kasnije samo otkrivati kompleksnija djela. Treba odgajati
kompetentne čitatelje, a ne one koji ovise o nekom popisu jer je
to dio našeg hrvatskog identiteta.
Rečenicu da ‘Hrvati ne čitaju’ ne mogu potvrditi. Nedavno sam
čitao tekst iz 19. stoljeća u kojem se isto tvrdi – da nitko
ništa ne čita, da je sve to bez veze, Krleža se žalio da njega ne
čitaju. Moguće je da ne čitamo dovoljno. Ono što možemo dati
mlađim generacijama je poticaj i usađivanje ljubavi prema čitanju
te poticanje na kreaciju. Neka pišu, ako i treba jednu pjesmu,
stavi na papir što imaš. Produkcija i artikulacija vlastitog
književnog teksta također je interaktivni odnos prema pisanoj
riječi koji može biti samo dobar.
Ne tako davno postojala je inicijativa jedne stranke o
zabrani određenih književnih djela jer propagiraju seksualne
ideologije, promiču pedofiliju itd. Tu se pronašla i vaša ‘Črna
mati zemla’, uz Murakamija, Slavenku Drakulić i ostale. Kada bih
vas pitao o vašem mišljenju o cijeloj poziciji u toj tzv. kulturi
otkazivanja, biste li iz kojeg mogućeg kuta mogli vidjeti svoja
djela kao skandalozna ili provocirajuća prema nekoj društvenoj
skupini?
Ne mislim da je svaka knjiga za svaku dob, ali ta priča je
završena 2019. godine. Stranka koju ste spomenuli samo je
reciklirala prijašnje zahtjeve da se neka djela izbace iz
lektire, što je tada i učinjeno. Toj stranci je tako stalo djece
da sada nisu ni pročitali popis lektire. Oni ili su
dotaknuli dno ljudske zlobe, ili gluposti. Ne znam kako su oni to
zamislili.
Nitko od političara nije se našao shodnim ispričati za sve što je
izrečeno. Olja Savičević Ivančević pronašla je
na popis na internetu kako bi njihovi sljedbenici postupali s
nama. Ali isprike niotkuda. Pojeo vuk magare. Nitko nije rekao ni
da su pogriješili, već se samo prestalo govoriti o tome.
Mislio sam da obrana ili protunapad mogu postojati i dovesti do
rješenja, pogotovo kada su takve priče krenule prvi put 2016.
godine od udruge U ime obitelji. Mislio sam da im je potrebno
samo objasniti. Napisao sam tekst zašto je scena silovanja u mom
romanu te što mislim o tome. Smatrao sam da će nakon teksta
shvatiti o čemu i zašto o tome pišem, ali nakon toga su me još
više pokopali pa sam zaključio da će određene interesne skupine
dijelove u tekstu protumačiti kako god njima paše u tom trenutku.
Već smo neko vrijeme tu, davno je prošao školski sat pa
da se za kraj malo odmaknemo od književnosti. Koliko vam glazba
znači za pisanje nekog dijela romana, poglavlja, pasusa? Što
volite poslušati?
Imam svoje guilty pleasures koje vam neću otkriti.
(smijeh) Kad pišem većinom je to filmska muzika. Dugo sam
mislio da je to samo zato što je mogu lako ignorirati jer nema
teksta. Onda sam shvatio da je filmska muzika napravljena tako da
evocira različite vrste emocija. U zadnje vrijeme slušam
Pipse. Uvijek se provlače kroz moj život, a s novim albumom
su mi svakodnevno na tapeti. Kad smo ih već spomenuli, vidio sam
komentar da su oni kao gusari koji su odbacili ostatak svijeta i
ne zanima ih što se događa. Jednostavno rade što osjećaju u tom
trenutku i s time se mogu posve poistovjetiti.