Dejan Buvač, dugogodišnji kreator i dionik kulturno – amaterskog života Međimurja dobitnik je priznanja Red hrvatskog pletera za izniman doprinos u kulturno - umjetničkom amaterizmu i očuvanju kulturnog nasljeđa Međimurja
Odlikovanje mu je dodijelio predsjednik Republike Hrvatske
Zoran Milanović na svečanosti održanoj u
Zagrebu. Buvač je dugogodišnji predsjednik Zajednice hrvatskih
kulturno – umjetničkih društava Međimurske županije, voditelj
Dječjeg gradskog kazališta Čakovec koje djeluje već 26 godina,
član Kazališne družine Seljačka sloga koja obilježava 15 godina
rada, s 43 godine članstva u Pjevačkom zboru Josip Štolcer
Slavenski član je s najdužim stažem, a 32 godine je tajnik zbora.
Buvač je uz sve to i predsjednik Upravnog obora
Hrvatskog sabora kulture i predsjednik Kulturnog vijeća Grada
Čakovca. I sve to radi s puno žara i ljubavi, a što je prepoznato
na najvišim razinama. Buvač nam je u razgovoru, među ostalim
otkrio kako mu polazi za rukom biti tako angažiran.
– Najvažnija je dobra organizacija i volja. Ako to ne voliš i ne
želiš, onda nema šanse. To su sati i sati, kilometri i kilometri.
To moraš htjeti.
Dobitnik ste brojnih priznanja, no, što Vam znači ovo
posljednje?
– Nagrada je kruna 40-godišnjeg rada u kulturno – umjetničkom
amaterizmu. Svakom je drago dobiti takvu nagradu, pogotovo
odlikovanje za rad u kulturi i kulturno – umjetničkom amaterizmu.
To je nagrada sveg sukusa što sam radio ali i s ljudima s kojima
sam radio. Da nije bilo tih ljudi ne bi bilo moje izražene
aktivnosti. Trebaš biti okužen dobrim ljudima koji vole raditi
isto što i ti. Rezultat je onda vidljiv i prepoznalo ga je
povjerenstvo.
Kada je i kako započeo Vaš put u kulturnom
amaterizmu?
Prije 43 godine ušao sam u prvo službeno amatersko društvo,
Kazališni amaterski studio Čakovec koji je vodio Rajko
Dobošić i u pjevački zbor Josip Štolcer Slavenski. To su
bile u ono vrijeme jedine registrirane udruge. Tada sam imao 15
godina. Prije toga sam bio član dramske i recitatorske grupe u
osnovnoj školi pod vodstvom profesorica Katice
Bajuk i Lidije Supančić gdje se razvila
ljubav prema jezičnom i glumačkom izričaju.
Glumio sam u školskim skupinama koje je vodio Vinko
Lisjak. Želja mi je bila nakon srednje škole u kojoj sam
bio član dramske grupe koju je vodila Marija
Jelinek, na njen poticaj ići na dramsku akademiju.
Pokušao sam, ali nije išlo.
Kako kotiraju članice naše Zajednice kulturno umjetničkih
udruga MŽ i naš kulturni amaterizam?
– Jedni smo od najaktivnijih članica u hrvatskoj u svim
područjima koje amaterizam obuhvaća. U nekim segmenti smo jako
visoko, vrlo visoko u kvaliteti. Upravo je naš model prema kojem
radimo kao Zajednica, prezentiran kao ogledni primjer
funkcioniranja.
Koji su najveći problemi kulturnog
amaterizma?
– Nedostatak ljudi. Sve je manje mladih, ima ih ali se ne
uključuju u tom obimu kao nekada. Škole bi morale dati više
značaja i provoditi aktivnosti kojima će dati taj nekakav impuls.
Ovim putem apeliram na sve one koji su bili članovi KUD-ova, pa
su zbog raznih obveza odustali, da se vrate. Ljudi u četrdesetim
godinama koji su posložili veći dio toga, a bili su nekada
aktivni, ako se vrate u svoja nekadašnja društva to bi bio
najveći podstrek.
Koje su Vaše želje i nastojanja u polju kojem ste
posvećeni gotovo cijeli život?
Iako sam već ostvario velike projekte, poput Goričanske
republike, odcjepljenje Međimurja, Zlatni cinkuš gdje smo okupili
brojne amatere i napravili veliki projekt. Velika mi je želja da
taj amaterizam izdrži. Ako ga izgubimo, izgubiti ćemo kulturni
identitet.
Nema ga tko čuvati, to ne mogu profesionalci, to mora biti na
lokalnom nivou. Trebamo poticati kulturni amaterizam i kroz
škole, da njeguju folklor, tamburaške sastave, da budu na
raspolaganju KUD-ovima i kad govorimo o prostoru. U Hrvatskom
saboru kulture zalažemo se za Zakon o kulturnom amaterizmu koji
bi regulirao financiranje amaterskih društava i svi bi bili
mirniji. Događa se da ljudi ne mogu platiti autobus da odu negdje
na gostovanje.
*Preuzeto iz Lista Međimurje br. 3575