Štrigovčani su 15. kolovoza u koloni pošli do svoje braće i prijatelja s druge strane granice
Sjajno ozračje vladalo je u srijedu, 15. kolovoza ujutro na
imanju vinogradara Borisa Novaka na
Banfiju.
– Živjeli! Još jednu pa idemo! – nazdravljalo je čašama okupljeno
mnoštvo. U zakazani čas povorka je od Novaka krenula pješice
prema graničnoj crti. Odredište je bilo susjedno mjesto Šprinc, s
druge strane “meje”, u Sloveniji. Riječ je o laganoj šetnji od
niti deset minuta…
No ovaj put, nakon više od 3 desetljeća, nitko se nije morao
javiti policiji niti pokazivati dokumente. Baš kao nekad, kad je
rijetko tko i pomišljao da ga od susjeda, brata i prijatelja
dijeli zamišljena crta.
– Dobro nam došli Štrigovčani! – zapljeskalo je mnoštvo koje je
kolonu dočekalo u Šprincu. Bio je blagdan Velike gospe pa je
druženje počelo misom kod tamošnje kapelice. Iz tog razloga
brojni su šetači u rukama ponijeli cvijeće, stari je to
običaj.
Misu su vodili raskriški župnik Franc Režonja i štrigovski župnik
Kristijan Kuhar. Potom su svi produžili do velikog imanja s
klijeti i vinogradom gdje je započela 25. po redu manifestacija
Pozdrav jeseni. Prije bogatog kulturnog programa župnici su
blagoslovili klopotec koji će tjerati ona ista jata ptica u
pohodu na sočne bobice grožđa.
Bez granica
Pekli su se raskriški mlinci namazani zasekom, baš onakvi kakve
rade i žene iz Stanetinca mažući ih zobelom; sve su to izrazi za
slanine. Točio se “špricar” spravljen vinom koje u tom vinogradu
proizvode organizatori manifestacije – Turistično narodopisno
društvo Razkrižje.
Na ples su mamili zvuci harmonike i melos – ajmo reći gotovo pa
isti kao u Štrigovi. Nazdravljali su stari znanci, rodbinski
isprepleteni, kumski povezani, koristeći iste riječi poput: “že,
glih, mam, kot, jaz, eden…”
– Niti eden klopotec tak ne klopoče kak v Šprinci klopotec
klopoče! – potvrdio je to odmah Josip Mikec, tata-mata
štrigovskog turizma.
Njegov kolega s raskriške strane, predsjednik organizatora
Stanislav Hozjan – Stane, bio je prezadovoljan silnim odazivom i
dobrim vibracijama u ovom druženju bez granica.
– Sve je drugačije danas. Međusobno smo svi vezani i stalno
putujemo preko. “Osuđeni” smo na suživot, a kad je bila poplava s
naše strane Hrvati su nam prvi dojurili s mehanizacijom – kazao
nam je Hozjan.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3565