Povodom današnjeg Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja čitateljica Kristina Kobal iz Kuršanca nam je poslala dirljive stihove koje prenosimo u cjelosti
SLOBODA I ŽRTVA
Danas kad stojimo u šutnji ,
okupljeni oko tvoje spomen ploče,
koja nad podsjeća na sve preminule ali i žive hrvatske
branitelje,
iznova promišljam o slobodi, slobodi naše zemlje,
ali i o smislu podnesene ljudske žrtve svakoga od
vas.
Naša je zemlja krvlju natopljena, ali i krvlju
oslobođena.
Ratom razorena, ali i molitvom iscijeljena.
Smrću nedužnih obavijena, a životima mnogih
oslobođena.
Hrvatska je danas ovdje, neovisna i slobodna.
I dok se ovih dana izlijeva osjećaj domoljublja, vjere i
spomen na svakoga od Vas,
istodobno stojimo pred jednom neugodnom činjenicom,
pred glasom svih žrtvi koji i danas
odzvanja.
I onih koji su poginuli i onih koji su živi.
Neki su ostali kao zaboravljeni i kao da ne znamo što s
njima.
A krenuli su u rat u ime svih nas .
Braneći svoju zemlju od neprijatelja,
sukobljavali su se s još težom bitkom u njima samima
.
Rat je aktivnost u kojoj najviše stradavaju ljudske duše.
Danas kao da su branitelji prepušteni samima sebi.
Prepušteni su sami svojim ranama i poteškoćama s kojima
žive.
Možda nas prozivaju i pitaju : Što ste učinili za naše suborce,
invalide,
majke i supruge poginulih, njihovo djecu ?
A mi, mi imamo slobodu…
Zahvaljujući za tu slobodu
trebali bismo prepoznati kako pred nama stoji jedna
obveza,
kako je svaka rana i poteškoća moja obveza .
Možemo li uzeti na sebe sva ta trpljenja, sve te muke naših
branitelja?
Gledajući u činjenicu da za njih nema previše prostora,
nužno se je danas ispričati svima onima koji su umirali za
nas.
Jer nas danas njihove rane optužuju kako smo ih prepustili samima
sebi.
Svaki je pozvan pristupiti branitelju u ovom vremenu.
Nedopustivo je da on koji je ginuo za mene,
da do smrti bude ostavljen , neutješan, neshvaćen ,
sam.
Da trpi i dalje za moju slobodu, a ja u njoj uživam.
Kako mogu uživati slobodu koju je on pripravio, za koju je
on umro ,
koju mi je on darovao, a njega tu nema.
Kako doći pred Gospodina i uopće zahvaliti za tu
slobodu,
a nismo došli onome koji je za nas umro
ili izgubio životnu radost.
Najveći uzrok boli i trauma jest činjenica da ga je Hrvatski
čovjek zaboravio,
i da on više nije heroj, i da je prezrena njegova
žrtva.
To da govorimo da nije ništa vrijedilo,
da je sve otišlo u propast,
da je žrtva bila luda.
Poniženje žrtve, prezrenost žrtve, ignoriranje žrtve ,
omalovažavanje žrtve…
Kako može biti čudna žrtva koja je umirala za tebe?
Kako proći pokraj, a ne pokloniti se u srcu kad već ne mogu
fizički.
Kako živjeti slobodu ako se ne klanjam, ako ne molim, ako
nisam zahvalna.
U našem odnosu prema njima stoji velika mogućnost,
da se prisjetimo, da se zahvalimo , da ljubimo slobodu svoje
zemlje.
On je uvijek onaj koji je dao i položio svoj život, pa i ako je
preživio, on je izgubio svoj život.
Dužni smo danas izgovoriti ispriku – Žao nam je što
smo Vas zaboravili, oprostite !
Dajte nam još jednu šansu jer ne smije biti tako.
Žao nam je što smo vas ostavili samima sebi.
Sa dubokim ganućem izgovorimo danas – hvala.
Hvala ti čovječe- zauvijek ti hvala.
Vrijedilo je .
Žrtva je vrijedila jer je san ostvaren.
Žrtva za slobodu.