U tijeku je snimanje dokumentarnog filma "Auto za Afriku" koji ćete uskoro moći pogledati na HTV-u.
Film prati Josipu Galić, humanitarku
velikog srca, kojoj je to već osmo volontersko putovanje u
Afriku, piše magazin hrt.hr
Uz časne sestre iz Hrvatske obilazi sela, obavlja tekuće poslove
i radi s djecom u sirotištu. Vode brigu o djevojčicama kojima su
roditelji stradali ili su ih obitelji odbacile ili su tako
siromašne da se ne mogu brinuti za njih. Tim se dokumentarnim
filmom ostvarila velika Josipina želja – da se u Benin sestrama
doveze automobil koji ondje doslovce znači život.
Josipi je ovo četvrti volonterski posjet Beninu. Prije toga
godinama je odlazila u Keniju.
– U Afriku me vraćaju ljubav, igra, pažnja, briga i mnogo
praktičnih, svakodnevnih stvari: treba djecu odvesti na preglede,
treba brižnim ženama pomoći u kuhinji… Radim ovdje sve što
treba. Vraća me želja da im pomognem. Ipak, moj je najveći
angažman prikupljanje financijskih sredstava, rekla nam
je Josipa.
Časne sestre Doroteja
Dunđer i Ivančica
Fulir, koje Josipa prati, brinu se za
napuštenu i siromašnu djecu, a koordiniraju i rad Marijinih
obroka gdje hrvatski donatori svakodnevno osiguravaju obrok za
čak 3500 djece.
Uvjeti života, ali i rada ondje su teški. Pri snimanju filma
ostali su bez struje na 30 sati, vlaga često dosegne i 90 posto,
a prisutne su i mnoge bolesti koje su u Europi iskorijenjene. Sve
je to svakodnevica ljudi koji ondje žive.
Scenaristica i redateljica Maja
Fišter otkrila nam je da se ideja o snimanju
dokumentarnog filma “Auto za Afriku” rodila u kafiću “Afrika”.
Dogovor o filmu pao na Šolti u kafiću “Afrika”
– Još iz studentskih dana poznajem Josipu Galić, a
putem društvenih mreža do mene su stizale informacije o njezinu
humanitarnom radu. Viđale smo se povremeno u Zagrebu, a onda smo
se 2018. srele na Šolti u jednom kafiću koji se, koje li
slučajnosti, zvao “Afrika”. Više u šali sklopile smo dogovor o
snimanju filma o njezinu volonterskom radu u Beninu, upravo u
misiji Marijinih sestara čudotvorne medaljice, kaže Maja, i
ističe da je automobil koji je dopremljen sestrama donacija
građana Hrvatske te Josipa
Kovačića i Gorana
Krizmanića.
Auto nisu mogli pratiti iz Hrvatske kao što je bilo zamišljeno
zbog ratnih sukoba i nemogućnosti prolaska automobilom kroz
središnju Afriku, navodi magazin.hrt.hr
– Dopremljen je u Benin kontejnerom. Trebalo je i uvjeriti
nadređene da je sigurno poslati nekoga na takav put, to je uzelo
neko vrijeme. Nisam odustajala, smatrala sam da Josipina priča,
kao i ono čime se bave sestre u Beninu, zaslužuje pozornost ljudi
– ističe Maja.
Životna misija hrabrih redovnica
Časne sestre u Beninu drže dva sirotišta, jedno na sjeveru zemlje
s 43 djevojčice i drugo na jugu u kojem ih je 37. U sirotištu
ostaju do punoljetnosti, a ako se školuju, ostaju do kraja
školovanja. Benin je jedna od najsiromašnijih afričkih zemalja,
školovanje nije besplatno i većina si ga ne može priuštiti.
Djevojčice nemaju pristup obrazovanju
– Ženska djeca najčešće nemaju pristup obrazovanju s obzirom na
tradicionalan odnos prema ženama te prisutnu poligamiju. Sestre
na nekoliko mjesta pružaju pomoć ljudima bez obzira na to odakle
dolaze ili koje su vjere. To mi je bilo vrlo inspirativno jer se
u Beninu, unatoč ekstremnom siromaštvu, zdravstvena zaštita
plaća. One obilaze i zabačena sela te pomažu ljudima u
prihvaćanju viših higijenskih standarda te u pružanju bolje brige
najmlađima, sve kako bi se smanjio broj oboljelih i smrt kod
djece. Djevojčice u sirotištu sestre upućuju na školovanje koje
plaćaju. To su najčešće strukovne škole, djevojke uče za
krojačice, zdravstvene radnice… Orijentirane su prema tome da
se osamostale, govori Maja.
Toliko je priča oko nas da bismo mogli snimati 24 sata na dan
Iako je oko njih mnogo inspirativnih i zanimljivih priča koje bi
željeli i mogli ispričati u filmu, drže se scenarija.
– Svaki događaj dosad bio nam je zanimljiv, ali onaj koji je na
nas možda ostavio najveći dojam jest povratak jedne štićenice
sirotišta u selo u kojem se rodila. Riječ je o djevojčici
Benedikti kojoj je, s obzirom da su školski praznici, ovo bila
prilika da je odvedemo kući da vidi odakle je. Ondje će ostati
mjesec dana. Njoj su živa oba roditelja, ali žive u velikom
siromaštvu i kad se razboljela, nisu joj mogli plaćati liječenje.
Sestre su je uzele kada je bila gotovo na samrti. Selo je veoma
daleko, prošle su godine… Teško je uopće objasniti koliki je
izazov u Africi doći do udaljenih sela. Nema cesta, to su putevi
koji se, ako padne kiša, promijene u jednom danu. Bio je to
iznimno emotivan susret za sve nas koji smo došli, a pogotovo za
nju koja, zbog spomenute udaljenosti i bolesti, roditelje nije
vidjela godinama. Riječ je o selu udaljenom jedan cijeli dan
vožnje prema granici s Nigerom. Mi smo vjerojatno bili prvi
bijelci koje su u selu vidjeli jer Benin nije turistička zemlja.
Bijelaca nema. Osim nas i dviju sestara, još nismo vidjeli
nijednog bijelca – govori Maja i ističe da sestre uvijek potiču
povezanost štićenica s obitelji, ako je to moguće.
Iako je u Beninu službeni jezik francuski, narod uglavnom govori
jedan od pedesetak lokalnih jezika koji se međusobno
razlikuju, najčešće se i ne razumiju međusobno. U selu u
koje su vraćali štićenicu sirotišta Benediktu govori se bo, a u
komunikaciji im je pomogao njezin stric koji je sve prevodio na
francuski.
Noć ovdje znači potpuni mrak, bez svjetla velegrada
– Klima je jako teška. Sad smo u kišnom razdoblju. Temperature su
oko 30 stupnjeva, ali zbog vlage koja često doseže i 90 posto,
osjet topline je veći. Budući da smo blizu ekvatora, noć pada već
u 19 sati, a noć ovdje znači potpuni mrak, bez svjetla velegrada.
U samostanu gdje smo smješteni nema klimatizacijskih uređaja, a
zbog nevremena često nema ni struje. Primjerice, prije nekoliko
dana ostali smo bez struje na 30 sati, takve okolnosti itekako
utječu na život. Na tom području još su prisutne i mnoge bolesti
koje smo mi u Europi iskorijenili, pa smo se za ovo putovanje
morali cijepiti protiv žute groznice, hepatitisa A i B,
difterije, trbušnog tifusa, meningokoknog meningitisa, tetanusa,
govori Maja.
Tijekom boravka piju antimalarike i jedu samo ono što im sestre
pripreme ili, ako su na terenu, odobre.
Velike su razlike između naše i afričke kulture, ali poruka je
jedna – svi smo isti
– Naši su svjetovi drukčiji, naši su načini života
drukčiji, pa ipak se razumijemo jer dijelimo iste potrebe.
Razumijemo osmijeh, zagrljaj, ljudskost i dobre namjere, rekla
nam je za kraj Maja i istaknula poruku koja se želi poslati ovim
filmom: Svi su ljudi na svijetu isti, a granice – vjerske,
političke ili geografske – pomiču se jedino ljubavlju i dobrotom
kao temeljem humanosti, zaključila je Maja Fišter.
Ovu inspirativnu priču uskoro ćete moći pogledati na HTV-u u
dokumentarnom filmu scenaristice i redateljice Maje
Fišter, producentica je Sanja Knez,
direktor fotografije Viktor
Nenadić, a majstor rasvjete i
tona Martin Jug.