Tko je Ignac st. Szentmártony ili po domaći Ignac Svetomartinski? Tek jedna ulica u Kotoribi nosi njegovo ime, a da je vezan uz Kotoribu, svjedoči i ploča na ulazu u župnu crkvu
Na mramoru postavljenom 2009., od strane župljana Župe Kotoriba i
Matice Hrvatske Čakovec stoji da je Ignac st. Szentmártony
(Svetomartinski) matematičar, astronom, svećenik, misionar i
geograf, a navedeni su mjesto i datum rođenja te smrti, Kotoriba,
28. listopad 1718. – Belica 15.travnja 1793.
Međutim, kad smo probali provesti anketu među mještanima Kotoribe
i saznati nešto više o međimurskom astronomu, matemaričaru i
misionaru, nismo saznali gotovo ništa.
Zato smo nazvali načelnika Općine Kotoriba Daria
Friščića, a on nas je uputio na Rominu
Volar (45), vijećnicu Općinskog vijeća Kotoribe i
učiteljicu povijesti u Osnovnoj školi Jože Horvata.
Osim što predaje povijest, Romina je i istražuje, pa je zajedno
sa školskom povijesnom grupom provela i vjerojatno prvo veće
istraživanje o Ignacu Svetomartinskom na području Kotoribe.
Osnovna škola Jože Horvata svake godine
obilježava i dan posvećen Ignacu Svetomartinskom, pa smo znali da
smo pokucali na prava vrata.
Stariji i mlađi Ignac
Kako nam sugovornica otkriva, priča o Ignacu Svetomartinskom
dostojna je filma, a ako ne filma, onda barem povećeg spomenika,
većeg od ploče na ulazu u crkvu.
– Postojala su dva Ignaca Svetomartinska, to smo otkrili u
istraživanju. Obojica su bila iz Kotoribe i obojica su pripadala
redu Isusovaca. Bili su plemićkog porijekla i ljudi ih često
miješaju.
Bili su i rodu, Ignac Svetomartinski koji je živio i služio u
Belici nećak je Ignaca Svetomartinskog – misionara, pojašnjava
nam Romina te dodaje da je Ignac mlađi bio više posvećen jezicima
i književnosti te je zaslužan za prvu kajkavsku gramatiku
napisanu na njemačkom jeziku, a što, također pomalo šturo i
općenito, bilježi i monografija Općine Belica.
A Ignac stariji? O njemu je Romina najviše podataka pronašla u
zborniku za povijest isusovačkoga reda u hrvatskim krajevima
“Vrela i prinosi” izdanom u Zagreb, 1983..
U Amazonu mjesto Ruđera Boškovića
– Ignac Svetomartinski stariji rođen je u Kotoribi, otac Stjepan
mu je bio vojvoda. Nakon završetak gimnazije u Zagrebu stupio je
u isusovački red, pa je u Beču studirao matematiku i teologiju, a
nakon toga, kako bilježi povijest, predavao kvantitativnu teoriju
u Grazu. Nakon što je portugalski kralj Ivan V. tražio geografe i
astronome za istraživanje rijeke Amazone u današnjem Brazilu,
Ignac odlazi u Lisabon, pa u Brazil, otkriva nam Romina te
dodaje još jednu zanimljivost.
– Prvi izbor za taj posao bio je Ruđer Bošković koji je posao
odbio, a drugi izbor je bio Ignac Svetomartinski koji je posao
prihvatio, ističe naša sugovornica.
Istraživanje Amazone
Kotoripčanin je znanjem tako bio uz bok danas najpoznatijem
hrvatskom matematičaru, astronomu i fizičaru, ali za razliku od
njega, ostao je nepoznat. Zašto je to tako, Romina nam otkriva
pričajući neobičnu priču o njegovom životu u Brazilu, a prema
zabilježenom u radu školske povijesne grupe te isusovačkom
zborniku.
Kako stoji zapisano, njegov zadatak je bio vršiti astronomska
opažanja zbog određivanja geografskih položaja i izrada preciznih
karata istraživanih područja u Brazilu.
Karte su određivale i tada sporne granice Kraljevine Portugala i
Španjolske na području Amazonije, a koliko je taj posao bio
važan, svjedoči podatak da je portugalski kralj Josip I.,
nasljednik Ivana V., Ignacu Svetomartinskom zbog rada
dodijelio i naslov kraljevskog i dvorskog matematičara te
astronoma s redovitom plaćom iz kraljevske riznice.
Radio je u gradu Para a mjerenja je obavljao na donjem toku
rijeka Amazone i Rio Negro. Određivao je geografske položaje
pokrajina, rijeka i mjesta, a na temelju tih opažanja i mjerenja
crtane su karte. Navedena istraživanja su bila od velike važnosti
vojsci, trgovcima i kasnijim istraživačima.
– Ta mjerenja su toliko precizna da dok ih usporedite s
današnjima, ona se jako malo razlikuju, ističe nam R. Volar, pa
otkriva zašto je povijest zaboravila na Ignaca:
– Iako istraživač, Ignac Svetomartinski je prije svega bio
isusovac i svećenik pa nije mogao podnijeti kako vojska postupa
prema domorocima i tu se zamjerio generalu Furtadu koji ga je
strpao u tamnicu s ostalim svećenicima isusovačkog reda, a sva
istraživanja kao i astronomski instrumenti su zaplijenjeni od
strane portugalske krune, doznajemo od naše sugovornice.
Humanost
Povijest generala Francisca Xaviera de Mendonça Furtadu pamti kao
upravitelja cijelog portugalskog dijela Brazila te kao izrazito
moćnu povijesnu osobu s kojom naš Ignac Svetomartinski nije mogao
parirati pa je zajedno s još nekoliko isusovaca strpan na lađu i
poslan za Portugal. Tamo u tamnicama provodi dugih 17 godina, od
1760. do 1777., kada se za njega osobno zauzima Habsburška vlast.
– Oslobođen je 1777. osobnim zalaganjem carice Marije
Terezije. Po puštanju iz tamnice otišao je Ženevu pa Milano, a
radio je i u Beču tri godine. Nakon toga je preselio u Varaždin,
zatim u Belicu kod svog nećaka, gore spomenutog Ignaca
Svetomartinskog mlađeg, a u Belici je i preminuo 1793., otkriva
nam sugovornica.
– Monografija Kotoribe je u izradi i Ignac Svetomartinski će
svakako biti u njoj. Zaslužuje i spomenik ili bistu, ali trebalo
bi otkriti kako je izgledao. To bi se moglo možda otkriti u
portugalskim ili brazilskim arhivima, napominje naša sugovornica
te dodaje:
– Konkretniji i veći spomenik ponukao bi ljude da stanu i
informiraju se o njegovom radu, pogotovo danas kad se na spomenik
može staviti kod koji se skenira mobitelom pa se mogu saznati sve
informacije. Sreća je da ima spomen ploča kod crkve, ali većim
spomenikom bi ga izvukli iz zaborava jer nam može biti samo na
ponos. Dokazao je da svaki čovjek može ostaviti trag koji
vrijedi, koliko god da je malen, a Ignac Svetomartinski, iako u
rangu s Ruđerom Boškovićem, bio je puno skrominiji, zaključuje
naša sugovornica.
*Preuzeto iz Lista Međimurje, br. 3560