Prof.dr.sc. Branko Grisogono s Prirodno-matematičkog fakulteta govori o ekstremnim vremenskim neprilikama te izgledima da se one ponove
Olujno nevrijeme koje je u srijedu stiglo iz pravca Slovenije
zahvatilo je i poharalo Međimurje, Zagorje, Zagreb i okolicu, te
dijelove Slavonije uz Savu i krajnjeg istoka zemlje, ostavljajući
za sobom ogromnu štetu.
Svjedoci koji su ga doživjeli kažu da nisu pamtili ništa slično.
Četiri osobe su poginule – dvije u Zagrebu, jedna u Novoj
Gradiški i jedan vatrogasac u Tovarniku, a deseci ljudi su
ozlijeđeni, neki i teško. Vjetar je odnosio krovove, kontejnere i
ulični inventar, rušio stabla i oštećivao automobile.
Obilna kiša je izazvala bujične poplave na ulicama i cestama,
poplavivši neke obiteljske kuće, zgrade i bolnice. Promet je bio
paraliziran, a hitne službe su imale pune ruke posla.
Nevrijeme je iznenadilo nevjerojatnom brzinom nakon dugog
razdoblja nesnosnih vrućina i toplinskog vala.
Kako bi saznali više o ovoj ekstremnoj vremenskoj pojavi,
izgledima da se ponovi te eventualnom utjecaju El Niña na ono što
se dogodilo, razgovarali smo s prof. dr. sc. Brankom
Grisogonom, teorijskim meteorologom i profesorom
dinamičke klimatologije s Geofizičkog odsjeka
Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Jeste li bili zatečeni intenzitetom nevremena koje je u
srijedu zahvatilo sjever i istok Hrvatske te Grad
Zagreb?
– Svi smo zatečeni kada se dogodi takva oluja, pa sam i ja bio
zatečen. To je čisto ljudski. Ali općenito, nisam zatečen. Ovakva
oluja se očekivala samo je, poput potresa, bilo pitanje kada će
se dogoditi.
Ima li ona veze s El Niñom?
– To što se dogodilo ima indirektne veze s El Niñom, koji je
započeo prije mjesec i pol dana, ali to su statističke veze. One
nisu visoko korelirane, nego imaju umjerenu korelaciju jer – sve
utječe na sve. Trebali bi ići direktno istraživati ovu oluju koja
se dogodila, taj mezoskalni konektivni sustav koji je u jednom
trenutku pokazivao najvažnije elemente superćelijskog
kumulonimbusa. Trebalo bi raditi zahtjevne numeričke simulacije,
to je nekome tema za doktorat ili barem za diplomski rad. Znači,
isključite El Niña u modelu, pa ga uključite i vidite što se
dogodi. To bi trebalo detaljnije istraživati, ali na prvu,
statistički, može se reći da ova oluja ima prepoznatljivu
korelaciju s El Niñom. No, već godinama ponavljam da se niti za
jednu oluju ni za jedan vremenski događaj ne može strogo reći da
je povezan s klimatskim promjenama. A El Niño je unutarnja,
prirodna klimatska varijacija, koja nije nametnuta ljudskom
aktivnošću. Mi tek indirektno utječemo na tu varijaciju. Predviđa
se da će El Niño u budućnosti vjerojatno biti češći i žešći, ali
to još nije sasvim potvrđeno.
Znači li to da će i ovakve oluje, kakvoj smo svjedočili u
srijedu, biti češće kod nas?
– Da, to se očekuje. U sve toplijoj klimi bit će više nevremena
jer atmosfera, cijeli klimatski sustav traži novu ravnotežu, a ne
može je pronaći. Matematički se može pokazati da je zagrijavanje
proporcionalno s potencijalnom energijom. Potencijalna energija
raste, a svaki sustav želi ići u minimum potencijalne energije –
svakom se želi leći; kuglica ide na dno zdjele, a ne na njen rub.
U međuvremenu, svoje odrađuje i kinetička energija, odnosno
vjetar, oluje i slično.
Superćelijska oluja jedan je od pojmova s kojim se do
sada nismo puno sretali u vremenskim prognozama. O čemu je
zapravo riječ?
– To je najjača vrsta kumulonimbusa (oblaka koji donose pljuskove
tuču i slično, nap.a.), a njih ima nekoliko vrsta. Mi smo obično
imali jednoćelijske oblake koji “žive” otprilike jedan sat i
donose pljuskove od pola sata ili tuče od desetak minuta. Postoje
i multićelijski oblaci koji su kao obitelj – jedan umire, drugi
se rađa – i oni mogu živjeti nekoliko sati. Ovi superćelijski
mogu živjeti i po desetak sati. Ono što ih bitno razlikuje od
ostalih kumulonimbusa jest da razvijaju svoju vlastitu rotaciju,
stvaraju najjače oluje i najčešće stvaraju tornada. On počinje
sam oko sebe rotirati proizvodeći ogromnu količinu tuče, a može
dati oborine od 100 milimetara u roku od dva sata. Tornada mogu
stvoriti i multićelijski kumulonimbusi, ali većinom ih proizvode
ovi superćelijski. Meni osobno, ovaj u srijedu bio je peti ili
šesti superćelijski kumulonimbus s kojim sam se susreo.
Svojedobno smo u Koloradu i Oklahomi u SAD-u dva tjedna lovili te
oblake i tornada, ali na tornada nismo naišli.
Je li bila iznenađujuća brzina kojom je taj olujni sustav
stigao do Hrvatske?
– Da, bila je to netipična brzina. Nisam posve siguran, ali
mislim da je bilo tako ubrzano zbog nagiba terena, da je išao
brže od Austrije i Slovenije. Mislim da su tome pripomogli pad
terena i jači vjetar gore na visini. Stvar je kod tih
superćelijskih oblaka – ovo kod nas je u stvari bila kombinacija
mezoskalnog konektivnog sustava i superćelijskog kumulonimbusa –
da gore na visini moraju imati jako strujanje, jak vjetar negdje
u sredini troposfere, na nekih 5 ili 6 kilometara, tako da mu se
može razdvojiti silazni i uzlazni mlaz. To vam je kao kod srca –
imate venu i aortu jer se ne smije miješati krv. U takvim
uvjetima taj oblak može duže živjeti. Stoga je i išao
natprosječnom brzinom. Sam srednji vjetar koji je proizvodio bio
je brzine 70 i više kilometara na sat, a na udare i preko 150
km/h, a cijeli superćelijski sustav išao je polovicom te brzine,
ali to je natprosječno brzo.