Nakon dijagnoze raka život ne prestaje - i dalje može biti ispunjen i sretan!
5. lipnja 2022. obilježavamo Dan preživjelih od raka. Dan
preživjelih od raka posvećen je svim osobama koje su se suočile s
rakom, onima kojima je nedavno postavljena dijagnoza, onima
koje su u procesu liječenja, kao i onima koje su u remisiji. Osim
osoba koji žive s rakom, na ovaj dan sjećamo se i svih onih koji
su preminuli od zloćudnih bolesti.
Cilj je pokazati kako život nakon dijagnoze raka ne
prestaje, već i dalje može biti ispunjen i sretan.
Donosimo priče triju hrabrih žena iz Međimurja, svaka iza sebe ima svoj put, a ispričale su ga svojedobno za naš portal.
ANA ŽUPAN
Kad je 2002. godine Čakovčanka Ana Župan u dojci napipala kvržicu odnosno kamenčić, kako sama kaže, nije bila spremna otići na pregled i provjeriti o čemu se radi. Dotad joj se često javljala mastopatija, dobroćudna promjena u dojkama, pa je i ovu bila sklonija tome pripisati.
No, njezina kolegica i tadašnja predsjednica Kluba žena liječenih od bolesti dojke Nova nada, Nada Marčec, stisnula ju je da ipak ode na pregled.
Nalazi su pokazali da tvorba više nije dobroćudna i Ani je dijagnosticiran rak dojke.
Tako je nekoliko dana prije Božića, umjesto u pripremi blagdanskih slastica, provela u pripremi za operaciju u Kliničkom bolničkom centru Zagreb i, dobro se sjeća, 2. siječnja 2003. godine već je bila na operacijskome stolu.
– Odstranili su mi dio dojke, a uslijedile su kemoterapije i 30 zračenja. Ja sam u toj svojoj bolesti zapravo u više navrata imala sreću – od moje Nade koja me potaknula da ipak provjerim o čemu se radi, do brze operacije – a naposljetku mi se pružila i prilika ući u eksperimentalni program za lijek Hercpetin koji je tad bio izrazito skup, a danas je na osnovnoj listi HZZO-a i dio je standardne terapije žena s metastatskim rakom dojke, sjeća se Ana.
Cijelu priču pročitajte NA LINKU.
NATAŠA KRIŠTOFIĆ
Širok osmijeh i vedar duh Nataše Krištofić teško će dati naslutiti borbu koju ova Strahoninčanka već punih devet godina vodi za vlastiti život.
Kad nabroji sve dijagnoze, nije se lako oteti dojmu da Natašino tijelo svojski rovari samo protiv sebe, ali zato se njezin neuništiv duh svakog jutra budi s istom mišlju – još jedan dan, još jedan poklon.
To što je danas živa najprije može zahvaliti, kaže, svojoj ginekologinji koja ju je na redovne kontrole slala zbog obiteljske anamneze – od raka su joj umrli mama, djed i baka, a u međuvremenu je obolio i tata.
– U početku su to bile samo ultrazvučne kontrole, a od 35. godine krenula sam i na mamografske preglede. Svaki sam put bila uvjerena da je to samo rutina, zbavim pa sam mirna, sve do svibnja 2013. godine. Došla sam po svoj nalaz, a sestra me pitala imam li malo vremena, da me doktorica treba. Odmah su mi napravili još jedan ultrazvuk kojim je potvrđena promjena u tkivu. Uzorci su se slali u Kliničku bolnicu Merkur pa sam na dijagnozu čekala još nekoliko tjedana, a kad mi je moj onkolog naposljetku potvrdio da je riječ o karcinomu dojke, ja sam u šoku, potpuno nesvjesna samo sjela u auto i vratila se na posao. Tek kad sam stigla do svojeg radnog mjesta ‘lupila’ me stvarnost i onda me šefica odvezla nazad u bolnicu na daljnje dogovore, prisjeća se Nataša.
Preventivno su joj 2015. godine odstranili i jajnike i maternicu, što joj je ulilo novu sigurnost da se bolest neće vratiti.
Te su se nade rasplinule već godinu kasnije kad je na jetri pronađena velika metastaza duga pet centimetara…
Cijelu priču pročitajte NA LINKU.
KORNELIJA HORVAT
Kornelija je rak dojke te 2019. godine otkrila sasvim slučajno. U godinu dana ostala je bez oca i tete, oboje su izgubili bitku s karcinomom. Iako na tijelu nije primijetila nikakve promjene, nije imala nikakve simptome koji bi ukazivali na rak i osjećala se potpuno zdravo, preventivno je kod liječnika zatražila ultrazvuk dojke. Tada su joj na lijevoj dojci pronašli cistu. Iako je u prvi trenutak izraslina izgledala bezopasno, zbog nedavnog smrtnog slučaja u obitelji i mogućih genetskih predispozicija za bolest, liječnik joj je ugovorio punkciju.
– Tjedan dana nakon punkcije trebala sam nazvati za rezultate. Otišla sam kući i vratila se svakodnevici. Mogu reći da sam gotovo i zaboravila na to, nije mi bilo ni na kraj pameti da bi me nalaz mogao šokirati i pokazati ono najgore, započinje svoju priču Kornelija Horvat.
No, nažalost, obistinilo se ono što nije željela čuti.
– Kad sam nazvala ginekološku ordinaciju, sestra mi je rekla: ‘Kornelija, nije dobro. Dođite hitno kod nas.’
– U tom trenutku srušio mi se cijeli svijet. Sjela sam u auto, iskreno ni ne znam kako sam se dovezla do tamo. Misli su mi se rojile u glavi. Miješale su se suze, tuga, panika, strah, crne misli… Razmišljala sam o tome što će mi tamo reći, koliko mi je još vremena preostalo, priča nam naša sugovornica.
Kada je stigla u ordinaciju, gdje su joj potvrdili karcinom, obavijestili su je da je već dobila termin u Županijskoj bolnici Čakovec. Imala je dvije mogućnosti: jedna je da uradi biopsiju, pa navedeni nalaz čeka, a druga je da se ta tvorevina odmah ukloni. Hitno je zatražila i druga mišljenja. Nakon nekoliko obavljenih razgovora i konzultacija s prijateljima koji su liječnici, odlučila se ipak za biopsiju.
– Nalaze sam čekala tri tjedna. Slali su ih iz Zagreba poštom, nikako da dođu. Moram biti iskrena i reći da su ta tri tjedna za mene bila jedan od najtežih perioda u životu. S užasnim sam nestrpljenjem čekala očitanje nalaza, priča Kornelija.
Pokušavala je uvjeriti i sebe i svoju obitelji da će sve biti u redu, ali neki glas iz tame govorio joj je: ‘Ne budi tako sigurna u to.’
– Kada sam čekala taj nalaz, u glavi sam si, zbog stresa, umislila da me boli cijela lijeva strana, budući da se radilo o lijevoj dojci. Boljela me lijeva ruka, lijeva noga, čak i oko. Umislila sam si da mi se rak proširio na cijelu lijevu stranu tijela. No, to uopće nije bilo tako.
Kada je stigao nalaz, definitivno se potvrdilo ono čega se najviše bojala – karcinom.
Hitno se javila u Zagreb, u Kliniku za tumore. I tako je, kaže, počela njena borba za život. Najteže joj je bilo priopćiti to svojoj kćeri Leticiji, pokćerki Emily i životnom partneru Matiasu, koji su od nje tražili da im obeća da će ozdraviti, ali bili su joj i najveća podrška na trnovitom putu. Isplakala je sve što je mogla, ali nakon toga je morala biti hrabra – uslijedila je žestoka borba.
Cijelu priču pročitajte NA LINKU.
