PRIMALJA TANJA RADEK Ima ruke dame, srce lava i oko sokola!

Iako je planirala školovati se za fizioterapeutkinju, Macinčanka Tanja Radek upisala je primaljstvo. U trećem je razredu shvatila – izabrala je najljepši posao na svijetu koji već 12 godina radi u rodilištu Županijske bolnice Čakovec

Kažu da primalja mora imati ruke dame, srce lava i oko sokola, a sve su ove kvalitete ujedinjene u Tanji Radek (34) iz Macinca koja već 12 godina radi kao primalja na Odjelu rodilišta s rađaonom i patologija trudnoće Županijske bolnice Čakovec

Da je planirala postati primalja – nije, započinje svoju priču. Naime, kad je 2003. godine upisivala srednju Medicinsku školu Varaždin, Tanjina je želja bila školovati se za fizioterapeutkinju. No, tad se u taj smjer učenike upisivalo svake druge godine, što je Tanju taman preskočilo, pa je od ostalih ponuđenih smjerova izabrala primaljstvo.

– Nekako mi je najbolje zazvučalo, jer je vezano za jedan specifičan odjel što mi se više svidjelo od mogućnosti različitih radilišta. No, tek sam u trećem razredu shvatila što zapravo znači biti primalja i da je to doista moj životni poziv, pojašnjava Tanja.

Imala je sreću, dodaje, što je imala priliku učiti od legendarne varaždinske primalje Erike Spirić, a nakon kratkog ‘izleta’ u posao njegovateljice u jednom domu za starije i nemoćne odmah po završetku srednje škole, Tanja je stigla u čakovečku Bolnicu, na njoj najljepše radno mjesto.

PODRŠKA U NAJVAŽNIJEM ŽIVOTNOM DOGAĐAJU

– Posao primalje je doista prekrasan! Stvarno je lijepo biti s rodiljama u tim trenucima, kod tako velikog događaja za obitelj. Mi smo sa ženama čitavo vrijeme, pomažemo im na sve načine na koje možemo, masiramo ih, dodajemo što im zatreba, tu smo da im maksimalno ugodimo i mi smo te uz koje se one pri porodu osjećaju sigurno, ističe primalja Tanja.

Naravno, još je posebnije kad rođenju djeteta prisustvuje i pratnja, makar, govori Tanja uz smijeh, bude i situacija kad očevi teže podnesu porod od njihovih supruga.

– Nije često, ali događa se da ih skupljamo po podu. Nije problem, ali uvijek im to naglasimo, žena i dijete su prioritet i maksimalno im se posvećujemo, a njih već stignemo skupiti. Možda ne odmah kad ‘zviznu’, za prvu silu ih možemo i – prekoračiti, smije se Tanja.

ZAJEDNIŠTVO I STRUČNOST

U svojem poslu, naglašava, istinski uživa, osobito jer je okružena divnim kolegicama primaljama, medicinskim sestrama i tehničarima te liječnicima specijalistima.

– Tu je naša glavna sestra Službe za ginekologiju, porodništvo i neonatologiju Nevenka Horvat, voditeljica Odjela neonatologije dr. Bernarda Medlobi Vinković, naravno, naša glavna primalja Karmen Cecarko koja je naša svjetlost jer trpi i rješava sve kaj treba i ne treba, i naposljetku voditeljica Službe dr. Sanja Topličanec, koja je iznimna stručnjakinja i svima nama ogromna podrška. Ona je zbilja osoba s kojom sam u ovih 12 godina u porodništvu i opstetriciji vidjela i naučila neke stvari koje možda više neću do kraja radnog vijeka, naglašava Tanja.

NADMAŠILI SAMI SEBE

Koliko to zajedništvo i stručnost kolektiva doprinose doživljaju kojeg se majke sjećaju čitavog života, i sama je osjetila kad je prije sedam godina rodila svoju jedinicu Tesu. 

– Uz mene su bile moje kolegice primalje Marija Blagus i Ljubica Ladić te liječnici mr. sc. Nino Škvorc i dr. Damira Reich. Zbilja su nadmašili sami sebe! Moj porod je trajao dva sata, jako kratko, bilo je i smijeha i veselja, a Marija i Ljubica su me čitavo vrijeme držale za ruku. Kako se taman u to vrijeme obnavljala ‘intenzivna’, rekle su mi da mogu vikati koliko hoću jer me od radova ionako nitko neće čuti, prisjeća se Tanja s radošću svojeg iskustva.

Prošavši i sama kroz ono što i druge rodilje proživljavaju u našoj Bolnici, sigurna je, kaže, da žene iz čakovečkog rodilišta doista odlaze zadovoljne.

– Stvarno lijepo surađujemo, evo, ja nisam imala nikakvih loših iskustava. Sve je stvar komunikacije, mi podržavamo planove poroda, a više manje sve što bude napisano već i prakticiramo – od korištenja rajskog plina, glazbe za opuštanje, rezanja pupkovine dok prestane pulsiranje, dodira koža na kožu (ako ne može majka, dijete dajemo ocu), čak i kad posteljicu ako žele ponijeti sa sobom kući. Naravno, svi moraju biti svjesni da se plan poroda mora prilagođavati ovisno o razvoju situacije i još nam se nije dogodilo da netko ne bi na to pristao. Uostalom, sva se vrata otvaraju osmijehom, a ruka koju pružite i vaša podrška ženama znači više od ičega u tom trenutku, naglašava Tanja.

OBITELJSKA PODRŠKA

A kad na kraju radnog dana zatvori vrata najljepšeg radnog mjesta, skida odoru primalje i uskače u ulogu – mame i domaćice!

– Naša Tesa je dosta aktivno dijete, uči balet, trenira gimnastiku i plivanje, pa sam zapravo najčešće vozač, ali najviše nam uskače naša baka Ivanka s kojom Tesa ima posebnu vezu, ponosno govori.

Upravo su njezini roditelji Ivanka i Branko Marciuš, naglašava, puno žrtvovali da bi ona danas bila sretna i ostvarena, osobito u profesionalnom smislu.

– Mama je radila kao spremačica u Hotelu Park, a tata je zidar i keramičar, još radi u Njemačkoj. Dijete sam iz tipične radničke obitelji i tek sad vidim koliko su morali žrtvovati da bih se ja školovala, čak i ako nije riječ o studiju. No, kad samo jedan udžbenik košta 500 kuna, znate da im nije bilo lako, osobito jer su na noge podigli i moje sestre Antoniju i Valeriju, zahvalna je Tanja svojim roditeljima.

Nije se od njih puno udaljila, sa suprugom Tomicom kuću je izgradila tik do rodne kuće, a jedva čekaju trenutak da i on dovrši planirani radni staž u inozemstvu.

– I suprug radi u Njemačkoj, ali nisam htjela za njim. Nisam o tome uopće razmišljala, prava sam Međimurka i volim svoj kraj, naš dom i dvorište, zeleno obilje macinske šume koja nas okružuje i iz koje nas redovito posjećuju srne, ježići, sove… Tesa već sad zna da želi biti veterinarka pa ih često hranimo, ali i spašavamo i liječimo, i kad sve to uzmete u obzir, to je nešto što se ipak ne može platiti, govori Tanja.

Uostalom, ni svoj radni kolektiv, naglašava, ne bi mijenjala ni za što na svijetu.