Nakon punih 46 godina staža, od čakovečke Bolnice i Odjela neonatologije oprašta se medicinska sestra Marija Perko – Micika. Majke s kojima je dijelila tisuće i tisuće trenutaka radosti i sreće danas su već bake, čak i prabake, pa je vrijeme da brigu o novorođenčadi i rodiljama prepusti mlađim kolegicama...
Kad kazaljka na životnom satu okrene 65 godina, bit će to 21. svibnja, medicinska sestra Marija Perko i službeno će postati umirovljenica i to s punih 46 godina staža! U dječju sobu rodilišta nekadašnjeg Medicinskog centra Čakovec – danas je to osuvremenjeni Odjel neonatologije Županijske bolnice – stigla je još 1974. godine, na ljetnu učeničku praksu. Zbog pomanjkanja stručnog kadra, kao učenica Medicinske škole Varaždin radila je i idućeg ljeta, a staž je službeno počela prikupljati 1976. godine. S osmijehom zato danas kaže da praktički nije stala od srednje škole, a potvrđuje to i staž u njezinoj radnoj knjižici.
No, nakon više od četiri i pol desetljeća provedenih na istome odjelu, u poslu koji je radila s puno ljubavi, spremna i u najtežim trenucima ohrabriti osmijehom i toplom riječi, Marija je svoj posljednji radni dan odradila 5. travnja ove godine. U mirovinu je ispraćena sa svojim nadimkom – Micika, koji joj je dodijeljen iz jednostavnog razloga – u vrijeme kad se zaposlila jednostavno je u Bolnici bilo previše Marija!
Rodilje uz koje je bdjela danas su, kaže, već bake, čak i prabake, a iako naraštaji djece koju je držala u svojim rukama u njihovim prvim satima i danima života to ne pamte, Marije se sigurno sjećaju njihove majke i najmiliji. I ona pamti njih i još čuva ceduljice s porukama zahvale koje su joj rodilje znale ostavljati kad bi odlazile kući, a s posebnim se ponosom sjeća i riječi župana Matije Posavca, čije je sinove Svena i Ivora također njegovala po rođenju, da se u načinu na koji radi svoj posao vidi njezino golemo iskustvo.
I NJEGOVATELJICE I PSIHOLOZI
Vremena su se, dakako, promijenila. U rodilištu koje nosi titulu ‘Prijatelj djece’ već se godinama prakticira tzv. rooming-in, odnosno boravak novorođenčeta uz majku, ali u zahtjevnom procesu kao što je rođenje djeteta medicinske sestre i dalje igraju veliku i važnu ulogu.
– Mi smo te koje obavljamo prvo kupanje i njegu, prematamo i oblačimo novorođenčad i pazimo na vitalne znakove kako bismo i na najmanju promjenu mogle alarmirati liječnike neonatologe. Tu smo i za majke u trenucima kad su posebno ranjive, pomažemo im kod prilagodbe na novu ulogu, savjetujemo ih oko dojenja… Dijelimo s njima tisuće i tisuće trenutaka radosti, često budemo i psiholozi, a uvijek sam najzadovoljnija bila kad su one sretne iz rodilišta sa svojom djecom odlazile kući, pojašnjava Marija.
U DOBRIM RUKAMA
Dok čeka službeni početak mirovine, uživa u (zasluženom) godišnjem odmoru. No, i dalje se budi noću. Organizam je naviknut na noćne smjene i trebat će vremena da osvijesti da je taj dio života završio. Svoje je, kaže, odradila s užitkom, a rodilje i novorođenčad će i nakon njezina odlaska ostati u dobrim rukama, kaže, jer su mlade sestre koje su na početku svoje karijere predane i posvećene poslu, uvijek spremne pomoći.
Ponosna je i što će u rodilištu i dalje ostati netko iz loze Perkovih – za razliku od sinova Darka i Mladena koji su policijski službenici, Mirjanina kći Jelena Zadravec svoj je životni poziv odabrala po uzoru na majku i danas je prvostupnica primaljstva.
– Uvijek je govorila da bude ona to kaj sam ja, a onda je plakala kad sam morala ići u noćnu smjenu. Ipak, nije je to razuvjerilo, samo što je umjesto sestrinstva izabrala primaljstvo i jako voli svoj posao, ističe ponosna mama.
OD OBITELJI SE TEŠKO OPROSTITI
Sam oproštaj koji su joj priredile njezine kolegice i liječnici predvođeni pročelnicom Službe za ginekologiju, porodništvo i neonatologiju Sanjom Topličanec, dr. med., i voditeljicom Odjela neonatologije Bernardom Medlobi Vinković, dr. med., bio je posebno emotivan.
– Koliko je to zajedničkih probdjevenih noći, koliko lijepih i
koliko teških trenutaka… Sva naša iskustva ne bi u jednu knjigu
stala i mi smo doista obitelj a od obitelji se, znate, jako teško
oprostiti, iskreno govori sestra Micika, kojoj se i dalje pri
spomenu umirovljenja miješaju osjećaji radosti i tuge.
– Svako životno doba ima svoje čari i nadam se da ću moći uživati u svim blagodatima mirovine, kaže Micika, iako će joj, vidi to već sad, dani i kod kuće biti prekratki.
U drušvu supruga Stjepana koji joj je čitav život bio najveća podrška, uz mali vrt, cvijeće u dvorištu i posjete 88-godišnjem tati Antonu, sestra Marija će se najviše usredotočiti na ulogu bake svojim unucima Bartolu (16), Mirti (10), Mateju (8), Jakovu (6), Vilimu (4) te najmlađoj, tek dvomjesečnoj Mili. Uz nju će baka, smije se, kompenzirati ono što će joj možda i najviše nedostajati s posla – onaj poseban miris novorođenih beba…