Prije godinu i pol je medicinska sestra Jelena Vuletić Čičko iza sebe ostavila užurbanost glavnoga grada i s obitelji se doselila u Donji Kraljevec. Iz Klinike za kirurgiju KBC-a Sestre milosrdnice stigla je na Odjel za abdominalnu i dječju kirurgiju u našu Bolnicu i u Međimurju se – preporodila
Dugo je Zagrepčanka Jelena Vuletić Čičko (42)
osjećala unutarnji motiv da se makne iz užurbane svakodnevice
glavnoga grada. Vuklo ju je selo, priroda i šume, pa je s
obitelji, suprugom i troje djece, 2020. godine napokon prelomila
– sad ili nikad! Nije, kaže, čak ni imalo veze s pandemijom,
jednostavno su se u Zagrebu osjećali zagušeno, bez mogućnosti i
vremena za neke svoje slobodne aktivnosti.
Intenzivno su se tad bacili u potragu, fokusirajući se na
područje u krugu od 50-tak kilometara od Zagreba. I Jelena i
suprug Krunoslav bili su za metropolu vezani poslom – on je radio
u velikom koncernu, a ona kao medicinska sestra u Klinici za
kirurgiju KBC-a Sestre milosrdnice.
No, kako ta potraga baš nije davala rezultata, Jelena je odlučila
baciti oko na ponudu kuća u Međimurju.
– Nemamo ovdje nikog svog, jednostavno su me potaknule dobre
priče koje su do nas dolazile iz Međimurja i tako smo razgledali
par kuća na koje smo naišli u oglasniku, pojašnjava.
Iako je njezin suprug, smije se, u početku odbijao ideju da se
preseli ‘toliko daleko’ od Zagreba, prije godinu i pol stigli su
upravo u kraj između Mure i Drave. Točnije, u Donji Kraljevec.
– Kupili smo kuću i malo je renovirali, upisali smo kćeri u
školu, sina u vrtić i kupili 20 koza. Evo, nedavno su se ojarile
pa imamo i 23 jarića! Suprug, po struci inače veterinarski
tehničar, sad se posvetio poljoprivredi, a ja sam se zaposlila na
Odjelu za abdominalnu i dječju kirurgiju u Županijskoj bolnici
Čakovec. Mi smo se tu preporodili! Doista mogu reći da nismo niti
sekunde požalili svoju odluku, ističe sestra Jelena.
KIRURGIJA JE JAKA!
Svoj radni dan tako započinje u staji s kozama, pa tek onda kreće
na smjenu u čakovečku Bolnicu. Na njezinom su je odjelu, kaže,
prigrlili kao svoju.
– Da me nisu tako dobro prihvatili, sigurno bi mi bilo puno teže,
ali tu sam prezadovoljna. Velika je ovo životna promjena, i iz
grada na selo i u novu bolnicu, i uvelike mi je prijelaz olakšalo
to što su moje kolegice i cijeli tim Odjela tako dobri,
naglašava.
U Čakovcu se, dodaje, radi jaka kirurgija, pa je jedina razlika
koju primjećuje u odnosu na Zagreb tek dinamika obrtaja
pacijenata.
– U Zagrebu smo možda imali teže slučajeve, ali su duže ostajali
na liječenju. Ovdje jesu nešto lakši ali je zato obrtaj puno
veći, osobito kroz jednodnevnu kirurgiju, a nov mi je izazov i
rad s djecom. Kirurgija je takva, dinamična, zahtjevna,
fizička… Kao i u svakom poslu, bude frustracija, ali one dođu i
prođu, a na kraju i najtežeg radnog dana najbolje se odmorim u
staji s našim kozicama, smije se Jelena.
NEKI DRUGI ŽIVOT
Kad je kolegama i prijateljima u Zagrebu najavila svoje planove,
nisu vjerovali da će ih doista i ostvariti. I njoj samoj bude
neobično kad se sjeti da je prije samo godinu i pol živjela
potpuno drugačiji život i da je danas najsretnija kad ruke
čeprkaju po zemlji, kad koze znatiželjno prate svaki njezin korak
ili kad najmlađeg člana obitelji, uskoro sedmogodišnjaka
Grgura zatekne između grana nekog stabla.
– Grgurov vrtić u Donjem Kraljevcu ima stvarno veliko dvorište i
djeca su svaki dan vani, neovisno o vremenskim prilikama. Kad mi
dođe kući prljav i blatan, znam da se u vrtiću super proveo,
smije se Jelena.
Više je zabrinuta, kaže, bila za svoje 15-godišnje blizanke
Janju i Tenu koje su tu krenule u sedmi razred,
ali je već nakon prvih par dana nastave vidjela da će promjena
biti samo na bolje.
– One same su primijetile da su djeca ovdje puno prizemnija i da
nema toliko podbadanja, a da su učitelji pristupačniji i
otvoreniji za komunikaciju, što u njihovoj školi u Vrapču nije
bio slučaj. Kad sam ja na poslu, tati pomažu i oko mužnje i
hranjenja koza, a otkako smo se doselili, nisu niti jednom sa
mnom otišle u Zagreb, govori Jelena.
SAMOODRŽIVOST IMANJA
I njihovi su ih susjedi u Donjem Kraljevcu, dodaje, lijepo
prihvatili i često pitaju treba li im kakva pomoć, a svaki je
savjet zlata vrijedan jer su oni, kaže Jelena, još uvijek na
početku i stalno uče. Želja im je povećati stado na nekih 60-70
koza, jednog dana pokrenuti i malu siranu i osigurati
samoodrživost svojeg imanja, kako bi što manje namirnica morali
kupovati u dućanima.
A da ne bude sve baš tako idealno, smije se Jelena, tu su
povremeni komunikacijski šumovi kad ne razumije neku riječ
međimurskog dijalekta ili što joj govore pacijenti ili kolegice.
No, i to se, kaže, uvijek okrene na šalu pa se i ta jezična
prepreka lako prebrodi.