Predana učiteljica posebno se trudi svoje učenike motivirati na kreativno stvaralaštvo, književno i likovno, a djeca na taj poticaj izuzetno lijepo reagiraju i za svoje radove nerijetko budu i nagrađena
Kad je bila mala, sjeća se, sve su djevojčice željele biti doktorice ili učiteljice. Za Ljiljanu Rinkovec (56) iz Štefanca dvojbe nije bilo – bit će učiteljica i svoj će poziv živjeti srcem i dušom.
– Ništa drugo nisam htjela biti! Istina je da sam slijedila put svoje bliske prijateljice Vesne Perhoč, koja je, odlučivši upisati Učiteljski fakultet, na isto potaknula i mene. Ali ja doista ništa drugo ne bih bila u životu, s osmijehom govori Ljiljana, magistra primarnog obrazovanja u zvanju učitelja izvrsnog savjetnika koja iza sebe ima 31 godinu radnog staža.
U razred je nakon studija krenula u Svetom Martinu na Muri. Nakon godine dana raditi je počela u Osnovnoj školi Orehovici koja je tada bila integrirana s Malom Suboticom, a ubrzo nakon toga stigla je u Osnovnu školu Tomaša Goričanca, u kojoj danas predaje svojem 2. a razredu. Na čakovečkom Odsjeku Učiteljskog fakulteta je završila i dodiplomski studij, a u zvanju je napredovala šest puta. Iako se na vremenskoj liniji života polako približava trenutku kad će biti vrijeme za mirovinu, o tome, kaže, ne želi niti razmišljati!
MA KAKVA MIROVINA!
– Čak mi bude žao kad čujem svoje kolegice kako ‘zazivaju’
mirovinu, ja si uopće ne mogu zamisliti da se jedan dan probudim
i više ne moram u školu, svojim učenicima. Nije da nemam što
raditi, imam veliku kuću i vrt, angažirana sam baka svojim
unucima, ali moj mi je posao velika ljubav, stvarno jako volim
svoj posao, pojašnjava.
MAŠTA I KREATIVNOST
Susret hrvatskoga dječjeg duhovnoga stvaralaštva ‘Stjepan Kranjčić’ u Križevcima, Dječje svečanosti ‘U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić’ u Slavonskom Brodu, Lovrakovi dani kulture u Velikom Grđevcu i Mala ilirska škola Ivan Krizmanić u Mariji Bistrici samo su neki od natječaja na kojima su Ljiljanini učenici tijekom godina sudjelovali i osvajali nagrade.
– Učenicima razredne nastave ne pruža se tijekom te četiri godine mogućnost da sudjeluju u natjecanjima i u nečemu se posebno istaknu, a čak i u višim razredima moraju biti jako dobri u pojedinim predmetima da bi mogli na natjecanja. Ovdje to nije slučaj, u ovim natječajima mogu sudjelovati sva djeca, pa i ona koja rade po individualiziranom ili prilagođenom programu. Ali, treba puno kreativnosti i mašte, ne samo djeteta, nego i mentora koji će ga motivirati, pojašnjava Liljana.
Kad je tek počela raditi, sjeća se, ovakvih natječaja nije bilo,
a kako su se prije desetak godina počeli otvarati, tako ih je ona
pomno pratila i sve bilježila i dokumentirala u jednoj
bilježnici. Posebno je uzbuđenje i veselje kad dijete nešto i
osvoji, a najveća je nagrada izlet na svečanost dodjele i ponos
kad preuzme svoju nagradu.
ČUVAJMO NAŠ ‘KAJ’
Posebno se trudi djecu poticati da stvaraju na kajkavskom narječju.
– Kad sam studirala, kajkavski nismo niti spominjali. Tek tijekom doškolovanja bio je uveden kao izborni program pa sam i svoj diplomski rad pisala na temu govora Orehovice. Osim toga, naša djeca danas polako zaboravljaju neke riječi, pa i moja generacija puno toga više ne zna i zato mi je želja sačuvati naš jezik, pojašnjava.
U svemu što radi imala je, ističe, veliku podršku u svojoj školi, i prijašnje ravnateljice Đurđe Horvat i sadašnje Željke Štampar Zamude. Jedino, smije se, njezin suprug nije baš sretan kad se, tek što stigne kući, već zadubi u neki novi dječji rad, proučava ga i uvijek se iznova uspije iznenaditi. Nije ta predanost, kaže na kraju, ništa posebno – ona spada u opis posla učiteljice!