- Moramo biti spremni vidjeti križeve drugih jer ništa nije onako kako se čini na prvi pogled i često nije tako dramatično kako se isprva može učiniti - kaže župnik M. Mikac
Od sredine kolovoza prošle godine, dvadesetdevetogodišnji
Mislav Mikac župnik je u Župi sv. Katarine
Djevice Mučenice u Gornjem Mihaljevcu. Rodom je Imbriovca (Župa
Jalžabet), a za svoju novu Župu kaže da ni sam ne bi izabrao
bolju.
– Odlično mi je ovdje, sve jako dobro funkcionira. Ljudi su jako
dobri, prihvatili su me. Važno mi je da je bivši župnik jako
dobro sve pripremio, tako da je sve prošlo odlično.
* S obzirom na to da ste mlad župnik, je li vam lakše
privući mlade Crkvi?
– Takve vrijednosti se ne mogu usaditi na silu, no prije ili
kasnije svi shvate da im nešto nedostaje. Mladi su danas
zaokupljeni drugim stvarima, tu su škola, posao, karijera i
vjerojatno im je vjera negdje niže na listi prioriteta. Nadam se
da moje godine mogu biti prednost, da mladima pokažemo to mlađe
lice Crkve. Većina crkvu doživljava kao skupinu starijih ljudi na
misi, a ne mora biti tako. Treba vremena da ljudima objasnite da
svi mi činimo župu. Nadam se da je moguće vidjeti i to mlađe lice
crkve.
* Koristite li se u komunikaciji s mlađim župljanima
suvremenim kanalima, poput društvenih mreža?
– Naravno, i trebamo koristiti sve moguće kanale. Upravo zato
Župa odnedavno ima profil na društvenim mrežama i to je dobar
način da do župljana dođu razne obavijesti. Većina župa već ima
svoje profile na društvenim mrežama, pa zašto ne bi imala i Župa
Gornji Mihaljevec. Nemamo za sada previše lajkova, no
nadam se da će nas župljani pratiti i na društvenim mrežama.
MALO MIRA
* Koliko su ljudi danas okrenuti vjeri?
– Primjećuje se da u vjeri nalaze svoj mir. I sam im dok
propovijedam pokušavam reći da nađu barem sat vremena u tjednu za
sebe, kada ne misle ni o čemu drugom. To si rijetko tko može
priuštiti u današnje vrijeme jer mislimo da stalno nešto moramo,
negdje kasnimo i imamo osjećaj da moramo biti zauzeti cijelo
vrijeme. A morali bismo naći barem malo mira. Oni koji to uspiju,
kažu mi da im to puno znači. Imali smo nedavno sinodu i ljudi su
ispunjavali ankete u kojima su i u odgovorima potvrdili da im tih
sat vremena koje odvoje za sebe, za duhovno, neizmjerno mnogo
znači. Čovjek je fizičko, intelektualno, ali duhovno biće i prije
ili kasnije u životu osjeti da mu nešto nedostaje u životu.
* Kako ste se vi odlučili na svećeništvo?
– To mi je najteže pitanje, ali mogu reći da se nije dogodilo
nikakvo čudo ili znak, nego sam počeo razmišljati intenzivno o
tome. Kao župnik, svećenik imaš jako puno dodira s ljudima,
svašta čuješ, vidiš. S ljudima si u sretnim trenucima kada su
krštenja ili vjenčanja, ali si s njima i u teškim trenucima.
Dosad je u našoj Župi bilo jedno krštenje i već smo imali 13
sprovoda. Tijekom prošle godine imali smo 21 sprovod, a u ovoj
godini već 13 sprovoda. Iako su to teški trenuci za obitelj,
naučiš se nositi s time i pružiti utjehu.
* Pred nama je najveći kršćanski blagdan Uskrs. Kako ste
ga provodili kao dijete?
– Klasično, misa, ručak, a najvažnija je bila vuzmenka. Ta je
tradicija u to vrijeme bila još jako živa i to nismo nikada
propuštali. Dolazim iz prosječne, tradicionalno vjerničke
obitelji, tako da smo Uskrs provodili kao i većina drugih
obitelji.
* Koju biste poruku odaslali vjernicima uoči velikog
blagdana?
– Volio bih, a i sam to pokušavam, da budemo sretniji i
radosniji. Lako je koncentrirati ljudsku pažnju na loše, vidite i
sami da se crna kronika čita više od drugih vijesti, a to je
šteta jer ima toliko lijepih stvari oko nas. Ali nekako je
jednostavnije okrenuti pažnju na to loše. Uz sve loše što se
događa uvijek postoji lijepih stvari oko nas. Ako gledamo
pojedinca to može biti obitelj, posao, kolege, bilo što, ako
gledamo generalno kao društvo, također se imamo čemu veseliti. To
bi bila poruka: da se koncentriramo na lijepe stvari jer ih
sigurno ima.
Treba se potruditi i početi se baviti dobrim. Svi mi znamo da je
dobar osjećaj kad napraviš nešto dobro, no svima nam je teško
motivirati se za takve stvari. Važno mi je naglasiti radost zato
jer je i u simbolici korizme – koja je nama vjernicima bila malo
mirnija i tiša – te križnoga puta sazdana i slika našega života.
Imamo trenutke kada je teško, no križevi su sastavni dio života.
I imaju smisao – ne postoji križ kojeg čovjek ne može nositi. Ne
bismo ga ni dobili da ga ne možemo nositi. Isto tako imamo Šimuna
Cirenca na križnom putu, što znači da imamo ljude oko sebe koji
su spremni nositi i naš križ i pomoći nam, olakšati.
Ne moramo sve sami, imamo bližnje. Morali bismo se malo više
baviti svojim obiteljima, jer se i na tom području vide naše
slabosti, ima dosta zatvorenosti u obiteljima, među ljudima, u
široj zajednici… Važno je naglasiti da moramo biti spremni
vidjeti križeve drugih jer ništa nije onako kako se čini na prvi
pogled i često nije tako dramatično kako se isprva može učiniti.
Zato treba biti više s drugima jer problemi se umanjuju kada
nismo sami i baš svaki postaje rješiv.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj
3.494