Informacije s društvenih mreža da su neke crkve vratile svetu - blagoslovljenu vodu na svoje ulaze još nije znak za službeni prestanak pandemije u sakralnim prostorima, no s druge strane znak je da možda baš ovaj Uskrs prilika da se to dogodi
U crkvama su, naime, uz obvezno nošenje maski kao i drugdje u
zatvorenim prostorima, još uvijek na snazi epidemiološke mjere da
nema blagoslovljene vode, ne pruža se znak mira među vjernicima i
pričešćuje se isključivo na ruku, a ne na usta. Veliki tjedan i
Uskrs koji su pred nama prilika su da se to ukine, jer nakon svih
saznanja o širenju virusa, utjecaju pandemijskih lobija i padu
zaraženih, ovo nabrojano više nema nikakvog smisla. Osobito, kada
bi se crkveni prostor uspoređivao s restoranima i kafićima,
trgovačkim centrima i bankama, poštama, tramvajima,
autobusima…
Neobično je kako su crkve bile prve na udaru epidemioloških
mjera, a posljednje bi mogle iz njih izaći. Je li to zbog nečijeg
nemara ili nezainteresiranosti? S crkvene ili neke druge strane?
Zbog podložnosti crkvenih vlasti državnima ili svojevrsne osvete
civilnih vlasti Crkvi zbog “mangupa” iz njezinih redova, koji su
prkosili politici mjera? Ili se čeka mig odozgo, tj. iz Vatikana,
pa da se sad “činom ljubavi” nazove vraćanje sakramentala i
uobičajenog života liturgijskog života? Dok čekamo odgovor na ova
pitanja dobro se prisjetiti nekih činjenica. Jedna od
najzagonetnijih seže u prve pandemijske dane, kada su crkve
listom pozatvarane jedna za drugom. Počelo je, sjetite se, s
Italijom, pa Slovenijom, Njemačkom i Austrijom, da bi se brzo
proširilo na cijelu Europu i stiglo do nas. Ta hitrost
zabravljivanja crkvi kao da je željela poslati poruku da su
upravo sakralni prostori žarišta zaraze, što nikako ne može biti,
jer je u europskim crkvama na misama manje od 10 posto vjernika,
a kod nas tek koji postotak više. Gužve, dakle, nema.
Crkva je, s druge strane, od Vatikana pa do biskupskih
konferencija službena Crkva pokazala je iznimnu suradljivost s
državnim vlastima i prihvatila sve mjere. Od koji su neke, poput
onodobna zatvaranja crkvi za vjernike bila itekako bolna. Baš kao
i nemogućnost ispovijedi, bolesničkog pomazanja, blagoslova
domova tj. svega onoga gdje je dolazilo do bliskoga kontakta.
Vjernici su mirno podnijeli i to i kasniji ograničen broj ljudi u
crkvama, pa i to da zborovima nije bilo dopušteno pjevanje.
Biskupi su plesali na ivici da ih se ne proglasi antivakserima
kada su govorili o slobodi savjesti i covid-potvrdama, ali su
ipak poslušali sve što im je određeno mjerama. Jer bolje je bilo
biti sve samo ne etiketiran kao antivakser. Ili prozvan za
nebrigu oko ljudskih života, kao što su medijski šamarali neke
svećenike, koji su ukazivali na neke nelogičnosti u provedbi
mjera. Dok su mnogi njihovi kolege svećenici istodobno odlazili
na covid-odjele i dijelili sakramente i bili utjeha teško
oboljelima i umirućima. Crkva se pak sa svoje strane tek treba
suočiti s posljedicama covida. Ne postoje još prave analize, ali
ono što mnogi svećenici vide golim okom smanjenje je broja
vjernika na misnim slavljima. Mnogima su se televizijske i online
mise osladile, pa su se ulijenili protegnuti noge do svoje crkve.
Virtualna duhovna pričest zamijenila je stvarnu u bijeloj
hostiji, baš kao što je WiFI priključak postao veza sa
zajedništvom i agapeom vjerničke zajednice. Nakon ponovna
otvaranja zatvorenih crkava prije dvije godine, mnogi su
svećenici svjedočili kratkotrajnom ushitu povratka, ali još bržem
kasnijem osipanju stada, koje više nije bilo u onome broju prije
pandemije. Kao i kod oseke, povlačeći se pandemija za sobom
ostavlja pod površinom prije nevidljive tragove, pa u javnosti
izlaze i polutajni ili polujavni, kako hoćete, susreti s
predstavnicima vodećih farmaceutskih tvrtki u vatikanskom
državnom tajništvu i sa samim papom. O čemu su pričali usred
pandemije, bit će jednoga dana zanimljivo vidjeti. Dakako, na
mnoga ćemo pitanja odgovore dobiti tek na onome svijetu, pa se ne
treba previše nadati da ćemo za života zadovoljiti svu
pandemijsku znatiželju. No, sada je važno prepoznati trenutak da
je došlo vrijeme da i crkva polako izađe iz začarana pandemijskog
kruga. Čini se da je sad svima jasno da blagoslovljena voda,
pružena ruka mira i pričest na usta ne ulaze u kategoriju žarišta
zaraze. I da vjernici nisu neposlušna horda antivaksera, koju
treba ekskomunicirati iz društvene zajednice. Nego upravo
suprotno, pozvati ih da se vrate u svoje crkve i skinu s online
misa i duhovnih pričesti. Jer ih čeka zajedništvo, koje su prije
pandemije ondje ostavili.