- Danas su igrači kao na tekućoj vrpci, dođu pa još brže odu. Najviše se znoje dok pregovaraju, a manje dok igraju - pomalo je kritičan prema modernom nogometu gospodin Dragović
Ove godine Nogometni klub BSK iz Belice slavi 70 godina uspješnog djelovanja. Povijest Kluba pisale su generacije igrača, djelatnika i navijača. A najduže je zasigurno igrao Đuro Dragović – Đurek. U seniorima je igrao od 1967. do 1988. godine, a nakon toga i za veterane do 1995. godine kad ga je bolest primorala da napusti nogometni teren.
– Seniorskoj ekipi priključio sam se sa 17 godina. Bila je to snažna ekipa te smo nakon naslova prvaka u Centru Prelog kroz kvalifikacije izborili plasman u Podsaveznu ligu. Najbolji strijelac bio je Zvonko Košak koji je otišao o čakovečku Slogu i niz godina tamo bio najbolji igrač i strijelac. No, generacija se rasipala, mnogi su otišli raditi u inozemstvo – započeo je svoju priču gospodin Dragović.
Slijedila je prosječnost pa potom opet skok, sve dok 1982. godine nisu osvojili naslov prvaka Prve međimurske lige.
– Ova naša generacija bila je poznata u Međimurju po nadimcima Ija, Ača, Šeki, Pano, Leksi, Ober, Đurek, Ribica, Vladek, više nego po stvarnim imenima i prezimenima. Pobjede smo slavili kod Dragutina Palfija – Karola koji je bio predsjednik. Na biljar bismo postavili ploču na kojoj su se izmjenjivali litri i litri, a pjesma je odjekivala gostionom. Trener nam je bio Ivan Baksa – Ija. Tužan sam jako da nas je sve manje i manje. Na slici ih od osamnaestorice pola više nije među nama – prisjeća se sa sjetom.
PJEŠICE OD MARTINA
Ove godine Beličani tako slave i 40. obljetnicu naslova međimurskog prvaka. Slijedili su nastupi u međužupanijskoj ligi, s Varaždincima.
– Sjećam se prve utakmice, ugostili smo snažnu Crvenu zvezdu iz Sračinca i pobijedili 2:1. Ja sam zabio iz jedanaesterca. I tako sam igrao još nekoliko godina, a stasala je nova odlična generacija. Nastavio sam igrati u veteranima – kaže.
Oduvijek je volio i turnire u malom nogometu, posebno pamti one u Donjem Kraljevcu, a nastupao je i na Kutiji šibica.
– Posebno pamtim nastup na noćnom turniru u Svetom Martinu.
Pješice smo se s njega vraćali do Belice cijele noći! To je bila
ljubav prema nogometu. Danas pak igraču sve moraš osigurati i još
nije zadovoljan – smatra.
A kakve su nekad bile zabave, naročito kod zadružnog doma uz “Veliku mešu”, pitamo ga, jer bio je i tajnik svojevremeno.
– Bile su poznate ne samo u Međimurju nego i daleko šire. Kakve su to samo bile pripreme… nekoliko dana smo iz cijelog Međimurja dovozili klupe i stolice. Piće smo stavljali u velike posude te smo dodavali ureju da ih hladi. U zapisniku sastanka iz 1979. godine piše da je na zabavi prodano 1.320 litara vina i 2.500 piva. Svi smo bili uključeni u organizaciju – kaže.
TRENER, TAJNIK…
Kao trener dugo je vodio juniore. Ponosan je na generaciju koja je postigla 150 pogodaka, primivši samo nekoliko.
– Bili su to prijatelji od malena i jako dobri nogometaši. Ponekad smo na utakmicu išli traktorom i prikolicom. Sve sam ih utovario i gas do Štefanca! – sjeća se.
Kod kuće su znali koliko voli nogomet. Ponekad bi sve ostavio na polju i odjurio na trening ili sastanak. Nije bilo tog nevremena zbog kojeg ne bi pohodio utakmicu. Još i danas prati situaciju, ali ne odlazi na utakmice.
– Raduje me što je BSK trenutno prvi i želio bih da uspiju i za rođendan razvesele navijače naslovom prvaka. Inače, nekad se nogomet igrao zbog društva i prijateljstva. Domaći dečki sa sela htjeli su biti bolji od svojih vršnjaka iz drugog sela. Nekad smo igrali za kolbase i ti su mi bili najbolji na svijetu, mogao sam ih pojesti nekoliko pari poslije utakmice. Danas su igrači kao na tekućoj vrpci, dođu pa još brže odu. Najviše se znoje dok pregovaraju, a manje dok igraju – pomalo je kritičan prema modernom nogometu gospodin Dragović.
SJEĆANJA
Danas nogometaši imaju na raspolaganju moderni objekt s novim svlačionama i tuševima. A kako je bilo nekad? Prvo je trebalo naložiti peć da se prostorija ugrije, a bojleri i hidrofori nekad su radili, a nekad ne. No, želja za pobjedom bila je prevelika…
– Najviše mi je pomogla supruga Marija (Mica). Bila mi je desna ruka, prala je dresove i uskakala kad god je što trebalo, posebno kad sam bio tajnik. Imala je i razumijevanja za moje odlaske jer sam gotovo svaki dan bio odsutan. Tu je i kći Martina koja je udana za Sašu, sin Manuel oženjen je Natašom, kao i unuci Sara i Antonio – ispričao nam je Đuro Dragović Đurek.
Kod kuće čuva obrasce registracija, kartona, kao i knjigu zapisnika sa sjednica BSK-a te velik broj fotografija nogometaša iz davnih dana. Unatoč godinama, još je vitalan i svakog jutra ode u šetnju do Male Subotice. Prolazeći pored nogometnog igrališta obuzmu ga sjećanja na godine kada mu je uz obitelj najveća ljubav bio BSK.
* Preuzeto iz lista Međimurje, broj 3.490