Već više od 20 godina Čakovčanin Mario Črnjak radi kao profesionalni vozač, a od 2016. godine taj posao obavlja u Županijskoj bolnici Čakovec. Svoje radno vrijeme uglavnom provodi na cesti, a i u slobodno vrijeme najradije kreće na put, ali motorom
Otkad je kao dječak prvi put sjeo za upravljač traktora, Čakovčanin Mario Črnjak (41) zaljubio se u vožnju. Nije tad, sjeća se, još nogama dosezao kvačilo, ali pogled na polje kojem se nije nazirao kraj i osjećaj za upravljačem probudili su strast koju je uspio pretočiti u profesiju. Više od 20 godina Mario radi kao profesionalni vozač, a od 2016. godine taj posao obavlja u Županijskoj bolnici Čakovec.
– Nekad se za potrebe prijevoza uređaj treba rasklopiti i zatim ponovo sklopiti, za što je potrebno određeno znanje i posebna pozornost jer su se radi o jako skupoj i delikatnoj opremi. Osim toga, školovani vozači moraju baratati i poznavanjem robe koju prevoze jer se, primjerice, krv prevozi na jednoj, a krvna plazma na drugoj temperaturi, ističe Mario.
Nekad se u danu dogodi, kaže, da i po tri puta vozi u Zagreb i nazad, što je osobito bio slučaj na samom početku pandemije, prije nego su se testiranja počela raditi kod nas, pa u šali kaže da bi tu rutu odvozio i ‘žmirečki’.
SJEDAJ U AUTO I JURI
U Marijevu radnu svakodnevicu spada i nabavka materijala potrebnih ostalim djelatnostima Odjela tehničkih i informatičkih poslova, a u zimskim mjesecima upravo on sjeda za upravljač ralice i kad padne snijeg brine da krug Bolnice uvijek bude prohodan.
Kad se sve to uzme u obzir, radni mu je dan i više nego ispunjen, a u jednoj polovini mjeseca nastavlja se i po završetku službenog radnog vremena. Tad uza sebe uvijek ima telefon i u pripravnosti je kad u izvanrednim situacijama nekome od pacijenata zatreba transfuzija.
– Srećom, živim blizu Bolnice pa uvijek mogu brzo reagirati, za par minuta sam već u vozilu i jurim. Nikad ne znam radi li se o pacijentu ili pacijentici, koliko ima godina ni ikakve druge podatke. Moj je zadatak samo u što kraćem roku dovesti krv, a spoznaja da sam time pomogao u spašavanju ljudskog života ogromna mi je nagrada, kaže Mario.
Ovo dinamično radno mjesto dijeli s kolegom vozačem Nenom Damišem s kojim se, dodaje, izvrsno slaže i nadopunjava i redovito si uskaču u pripravnosti kad imaju neke privatne obaveze.
AVANTURA NA DVA KOTAČA
S obzirom na to da se na cesti dožive svakakve situacije, u posao, ističe Mario, treba ulaziti staloženo, koncentrirano i biti potpuno odmoren, ali najvažnije:
– Taj posao jednostavno moraš voljeti. Koliko god bilo stresno ili možda zamorno istu dionicu na dan prolaziti više puta, vožnju ili imaš u krvi ili je nemaš, ističe.
Njemu je cesta, zato, život. Jer, i kad službeno svoje ‘odvozi’ na poslu, i u slobodno vrijeme najradije kreće na put, samo mijenja prijevozno sredstvo i umjesto za upravljač automobila sjeda na motor.
– Već s pet godina me susjed prvi put posjeo na moped i tad se rodila ljubav. Vrlo sam rano počeo stjecati motorističko iskustvo, a onda sam otkrio i putovanja i to je danas kombinacija koja me najviše ispunjava, otkriva Mario.
Vozio je u početku s ekipom, ali ubrzo je shvatio da mu je umjesto brojnih kompromisa draža potpuna sloboda i u avanture se uvijek otiskuje sam. Na prvu se dužu turu, do Italije, odvažio 2009. godine, a do danas je sam-samcat proputovao čak 27 zemalja europskog kontinenta. Uspio je, kaže uz smijeh, u Istanbulu kotačem malo zagaziti i na azijsko tlo, a velika mu je želja motociklom proputovati zapadnu Saharu, Maroko…
DESET TISUĆA KILOMETARA DO SJEVERA
Na jug ga vuče nakon što je lani ‘osvojio’ sjever, proputovavši u 18 dana čak 9945 kilometara do Nordkappa, najudaljenije sjeverne kopnene točke u Norveškoj.
– Putem sam prošao i Švedsku, Finsku i Dansku, a sve sam vozio sa sobom s obzirom na to da su skandinavske zemlje prilično skupe za naše pojmove. Spavao sam u šatoru u divljini, što je opet samo po sebi fantastično iskustvo. Zastrašivali su me prije puta da će me opljačkati, uzeti mi organe ili me napasti divlje životinje, ali nisam se dao tim predrasudama. Kao putnik namjernik, kuda god došao, uvijek sam bio dobro dočekan, nigdje nisam naišao na probleme i to me samo motivira da idem dalje i vidim još više, pojašnjava Mario.
HORMON SREĆE
No, da bi tijelo izdržalo dugotrajna putovanja, na dan 500-800 kilometara, a najviše je u jednom danu išlo i do 1.300 (!), tijelo treba biti u vrhunskoj formi. I zato je danas trčanje, baš kao što je i motor, sastavni dio Marijeva života.
Brojne kilometre u nogama sakupio je na raznim utrkama, pa i polumaratonima i maratonima. Cijeli mu jedan zid kod kuće ispunjavaju finišerske medalje, pa i one ‘konkretnijeg’ sjaja s kojima se penjao na postolja, a pokušavao je trčanje kombinirati i s plivanjem i duatlonskim natjecanjima, ali za takve mu pothvate ipak, kaže, nedostaje vremena.
Da bi se svojih avantura na dva kotača uvijek mogao prisjetiti, ali i kako bi drugi mogli iz njegove perspektive doživjeti uzbuđenja koja donose, Mario je svoja putovanja počeo bilježiti i snimke objavljivati na vlastitome YouTube kanalu. U početku je na putovanjima samo fotografirao, a onda se okušao i u snimanju tzv. vlogova odnosno videodnevnika, pa iako mu je tehnologija u samim počecima zadavala dosta muka, smije se, danas je već puno vještiji i sa svakim objavljenim videom vidi se i pomak u kvaliteti.
No, na planirane prizore iz Afrike zbog trenutne ćemo situacije ipak morati pričekati, pa će Mario će priliku iskoristiti i, umjesto pustinjskih staza, razgledati prirodne ljepote i ceste u našoj bližoj okolici koje vrijedi vidjeti i doživjeti.
