Kornelija Horvat iz Goričana uspjela je pobijediti dva raka u roku od tri godine i zaključila: U bolesti shvatiš samo jedno - za život se vrijedi boriti!
Kornelija je rak dojke te 2019. godine otkrila sasvim slučajno. U godinu dana ostala je bez oca i tete, oboje su izgubili bitku s karcinomom. Iako na tijelu nije primijetila nikakve promjene, nije imala nikakve simptome koji bi ukazivali na rak i osjećala se potpuno zdravo, preventivno je kod liječnika zatražila ultrazvuk dojke. Tada su joj na lijevoj dojci pronašli cistu. Iako je u prvi trenutak izraslina izgledala bezopasno, zbog nedavnog smrtnog slučaja u obitelji i mogućih genetskih predispozicija za bolest, liječnik joj je ugovorio punkciju.
– Tjedan dana nakon punkcije trebala sam nazvati za rezultate. Otišla sam kući i vratila se svakodnevici. Mogu reći da sam gotovo i zaboravila na to, nije mi bilo ni na kraj pameti da bi me nalaz mogao šokirati i pokazati ono najgore, započinje svoju priču Kornelija Horvat (44).
– Kad sam nazvala ginekološku ordinaciju, sestra mi je rekla: ‘Kornelija, nije dobro. Dođite hitno kod nas.’
‘Teško je opisati sve što mi je tada prolazilo kroz glavu’
– U tom trenutku srušio mi se cijeli svijet. Sjela sam u auto, iskreno ni ne znam kako sam se dovezla do tamo. Misli su mi se rojile u glavi. Miješale su se suze, tuga, panika, strah, crne misli… Razmišljala sam o tome što će mi tamo reći, koliko mi je još vremena preostalo, priča nam naša sugovornica.
Kada je stigla u ordinaciju, gdje su joj potvrdili karcinom, obavijestili su je da je već dobila termin u Županijskoj bolnici Čakovec. Imala je dvije mogućnosti: jedna je da uradi biopsiju, pa navedeni nalaz čeka, a druga je da se ta tvorevina odmah ukloni. Hitno je zatražila i druga mišljenja. Nakon nekoliko obavljenih razgovora i konzultacija s prijateljima koji su liječnici, odlučila se ipak za biopsiju.
– Nalaze sam čekala tri tjedna. Slali su ih iz Zagreba poštom, nikako da dođu. Moram biti iskrena i reći da su ta tri tjedna za mene bila jedan od najtežih perioda u životu. S užasnim sam nestrpljenjem čekala očitanje nalaza, priča Kornelija.
Pokušavala je uvjeriti i sebe i svoju obitelji da će sve biti u redu, ali neki glas iz tame govorio joj je: ‘Ne budi tako sigurna u to.’
– Kada sam čekala taj nalaz, u glavi sam si, zbog stresa, umislila da me boli cijela lijeva strana, budući da se radilo o lijevoj dojci. Boljela me lijeva ruka, lijeva noga, čak i oko. Umislila sam si da mi se rak proširio na cijelu lijevu stranu tijela. No, to uopće nije bilo tako.
Kada je stigao nalaz, definitivno se potvrdilo ono čega se najviše bojala – karcinom.
O Bože, pa ja imam rak!
Hitno se javila u Zagreb, u Kliniku za tumore. I tako je, kaže, počela njena borba za život. Najteže joj je bilo priopćiti to svojoj kćeri Leticiji, pokćerki Emily i životnom partneru Matiasu, koji su od nje tražili da im obeća da će ozdraviti, ali bili su joj i najveća podrška na trnovitom putu. Isplakala je sve što je mogla, ali nakon toga je morala biti hrabra – uslijedila je žestoka borba.
Tada su joj prepisali petogodišnje hormonsko liječenje uz redovito praćenje, odnosno redovitu kontrolu. Najteže joj je palo to što su joj liječnici nakon operacije preporučili smjernice kojih se morala držati, a zabranili su joj ono što joj je sačinjavalo svakodnevicu.
‘Morala sam prihvatiti činjenicu da više neću živjeti isto kao i prije’
– S lijevom rukom više nisam smjela podići ništa teže od dva kilograma. Morala sam izbjegavati sunce, nisam smjela odlaziti u saunu. To su bile stvari koje su definirale moj život, u kojima sam uživala. Sada sam ih morala pustiti…
Uslijedio je oporavak od operacije i morala se prilagoditi novom načinu života.
– Teško se bilo pomiriti s činjenicom da više nemam lijevu dojku, da moje tijelo više nije isto kao prije. Nisam više bila sposobna obavljati dnevne zadaće poput odlaska na posao, u teretanu… Svijet ti jednostavno stane. Počinješ iznova. No, svaki put kad mi je bilo teško tješila bih sebe i druge: ‘Proći će i to. Ići ćeš na sve što ti srce poželi kad završiš s liječenjem.’ U tom periodu kratila sam vrijeme šetnjama. Deset dana nakon što su mi izvadili konce, otišli smo čak i na more. Mirovala sam, pazila sam se, izbjegavala sam sunce, slušala sam preporuke liječnika, ali odgovaralo mi je što sam promijenila okolinu. U tom periodu, od bolovanja do povratka na posao, puno sam čitala o svojoj bolesti. Iako se, s jedne strane, ne želiš suočiti s tim, s druge strane zanimaju te tuđa iskustva. Tražiš se u njihovim pričama i uspoređuješ se s drugim ženama koje su prošle isto. Pronalazila sam tračak nade u čemu bih god stigla, nastavlja svoju priču.
Silno se željela vratiti u normalu, u staru kolotečinu života. Nakon dva mjeseca vratila se na posao, gdje su joj pripremili doček dostojan prave heroine.
– Dočekalo me cvijeće, pokloni, emocije su me savladale. Shvatila sam da teško razdoblje u životu olakšati mogu samo dobri prijatelji, obitelj, rodbina i okolina. Svi su me bodrili. Govorili su mi: ‘Rak nema kaj kod tebe tražiti!’. Zajedno sam s najbližima u svakom danu tražila nešto lijepo, nastavlja Kornelija.
Ozdravila sam. Zaboravila sam na sve muke koje sam prošla. A onda – opet šok! Vrijeme je stalo, suze krenule…
– Nakon četiri mjeseca polako sam se vratila i u teretanu. U početku nisam radila naporne vježbe. Lagano sam hodala po traci, vozila bicikl. Trener mi je bio velika podrška. Nije se pomirio s činjenicom da više neću nikada moći dizati više od dva kilograma. Uz njegovu pomoć, ispitivala sam svoje granice, osluškivala sam svoje tijelo i svakim sam treningom bila snažnija. Dobro sam se osjećala i već sam se nakon četiri mjeseca vratila u formu u kakvoj sam bila prije operacije, rekla je.
I tako je Kornelija polako zaboravila na muke kroz koje je prošla, vratila se starom načinu života i nije više bila ograničena. Ozdravila je, osjećala je to i bila je ponovno svoja. Bila je puna energije. Nastavila je živjeti dalje, planirala svoju budućnost, kovala planove. Bila je sretna i zadovoljna jer je sve bilo iza nje.
A onda je došlo vrijeme za onaj standardni pregled, za redovitu kontrolu, na kojoj joj je u sekundi vrijeme ponovno stalo, a suze su krenule…
– U lipnju 2021. godine, na redovitom kontrolnom pregledu, dvije godine nakon prve operacije, na lijevoj strani u pazušnoj jami opet su mi otkrili cistu. Napravila sam punkciju i nakon očitanja nalaza vratio se onaj stari osjećaj jer opet su mi potvrdili – karcinom! Pomislila sam – pa kako?! Gotovo da sam i zaboravila kroz što sam prošla, osjećala sam se sigurnom, bila sam puna energije. I opet – šok, nastavlja svoju priču Kornelija.
Vratili su joj se svi strahovi. Ponovila je isti postupak kao i prvi puta. U Institutu za tumore u Zagrebu obavila je hitnu operaciju.
– Ono što je sreća u nesreći, opet mi je rak bio otkriven u ranom stadiju pa ni ovog puta nije bilo potrebe za kemoterapijama, i to zahvaljujući redovitim kontrolama koje sam prolazila. No, preventivno sam, mjesec dana kasnije, morala odstraniti jajnike. Promijenili su mi hormonsku terapiju koju moram piti još pet godina, nastavlja dalje priču naša sugovornica.
Zbog dvije operacije koje je nanovo prošla, vratila se na posao u studenom 2021. godine. Kornelija priča da se nakon druge operacije više ne osjeća tako sigurno kao prije, no, najgori dio borbe je gotov. Ostaju kontrole. Prihvatila je da joj se život sljedećih nekoliko godina opet svodi na kontrole svakih 6 mjeseci, no, pozitivna ostaje i dalje jer ima dva velika razloga da bude vedra i optimistična – odrađena dva karcinoma i obitelj.
Poruka uz Dan žena: Žene, zastanite na deset minuta!
S Kornelijom smo pričali ciljano, uoči Dana žena. Željeli smo iz njezinog iskustva izvući pouku. I dobili smo je:
– Drage moje žene, želim da danas zastanete na deset minuta. Razmislite, posvećujete li dovoljno vremena sebi? Posvećujete li dovoljno vremena svome tijelu, svome zdravlju? Posebice se obraćam mlađim ženama koje u svojim poletnim godinama ne razmišljaju da bi se tako nešto moglo dogoditi ‘baš njima’. Žene često zaborave na sebe, grade karijeru, posvećuju vrijeme samo obitelji i djeci, nemaju vremena za sebe. Voljela bih da sve zajedno stanete na deset minuta i da se pitate što možete učiniti za sebe? Tako je malo potrebno da se otkrije zloćudna bolest. Uzmite si vremena, zatražite pregled, zatražite ultrazvuk dojke. Potpuno je bezbolna i bezopasna pretraga, a može vam spasiti život, samo ako se na vrijeme otkrije. Jer ako se i suočite na vrijeme sa situacijom ‘koja se događa drugima’, dajete si šansu da je uspješno savladate – zaključuje ova neustrašiva žena.
Za život se vrijedi boriti…
Danas je ona izliječena. Kontrole i pregledi su u njezinom redovitom rasporedu. Kroz razgovor s Kornelijom, posebno smo primijetili njezin osmijeh na licu koji nije skidala punih sat vremena koji je utrošila da nam ispriča svoju priču. Kroz nadu i žar u njezinim očima koje nam govore da je ispred nje još puno priča koje tek vrijedi ispričati, još puno putovanja i zemalja koje će tek posjetiti, šetnji s obitelji, druženja s prijateljima, odlazaka u teretanu, možemo zaključiti samo jedno – za život se vrijedi boriti!
