- Sušio sam sijeno s bakama i dovozio ga doma, ručno smo okopavali kuruzu - prisjeća se sakupljač starih uporabnih predmeta Željko Kofjač...
Na imanju Željka i Vesne Kofjač
u Macincu uvijek je živo. Gospodin Kofjač neumorno s raznih
strana donosi starine, a gospođa neumorno pokušava pronaći mjesto
za njih…
– Prostor je premalen, prenatrpano je. Cijela kuća bi mu trebala.
Svako malo nekaj donese, već je pomalo počeo i skrivati stvari od
mene! – smije se Vesna Kofjač dok nam pokazuju zbirku kojoj tek
predstoji prava sistematizacija i prezentacija.
Njen suprug se ne da te odgovorno tvrdi da ima ogromnu podršku
obitelji! Imaju kći Martinu koja je danas u
Austriji i mlađu kći Jasminu koja je ‘na
domovini’. Jasmina još i bolje od svih njih pamti stare priče,
tko je kome što i kada je živio.
– Sakupljač sam starih predmeta iz Međimurja, naročito iz ovog
kraja. Puno toga sam dobio, a nešto sam i kupio. U staroj komori
sam naumio urediti etnokuhinju, a u štali za krave i konje koja
je do nje etnosobu – pojašnjava nam Željko Kofjač čime se bavi u
slobodno vrijeme.
I tu kreće priča. Gospodarski objekti u kojima su starine
odložene dio su imanja na kojem se nalazi uređena i dograđena
kuća iz 1895. godine. Željko Kofjač rođen je u Dunjkovcu, a ovamo
je dolazio kao dijete k dvjema bakama – to jest baki i prabaki.
Na koncu je on sam ovdje zasnovao obitelj, a dobar dio sačuvanih
starina potječe upravo od baka.
RUSKA BANKA PLAĆA!
– Ove riple, ribeži, stare zdele, glinenog
posuđa, aluminijskog pribora, štublice za mleko, maslenke,
prastarog radio prijemnika, svega tu ima i to je ostalo iza mojih
baka. Nevjerojatna mi je i ova minijaturna pegla za putovanja
stara 60-ak godina. Tu je i razno oruđe, alati i poljoprivredna
pomagala s ovog i drugih gruntova. Žao mi je što se
nekad nije vodilo računa da se te stvari sačuvaju. Kako bi koja
dotrajala, bake su ih bacale, priča nam, te ukratko pojašnjava
obiteljsko stablo.
S ovog je grunta bila njegova prabaka Katarina (rođ. Novak), a za
supruga joj je došao Josip Šafarić zvani Rus iz Trnovca. Nikad
nije bio u Rusiji, ali kad bi zašao u krčmu poviknuo bi: “Ruska
banka plaća!”… i tako je dobio nadimak. Imao je zemlje, konje i
krave te plutajući mlin na Dravi, na predjelu zvanom Siget.
– Ostala mi je od pradjeda Rusa petliterna drvena posuda za
brašno i dio debelog mlinskog lanca. Katarina i on imali su
četiri kćeri, pomagale su ocu u mlinu. Jedna od njih bila je moja
baka Emilija (rođ. Šafarić) zvana Rusova Milana. Pamtim priču
kako je Rus morao sakriti kćeri u goricama, upravo od ruske i
bugarske vojske, prenosi nam stare priče i sjećanja.
STARA PUCA
Rusovu Milanu su 1950. godine, u dobi od samo 26, u Macincu već
smatrali starom pucom. No, tada se udala, za susjeda.
Viktor Branilović živio je pored farofa, a ona je bila pobožna.
Tako je i Kofjačev djed Viktor došao za zeta.
– Na kraju je deda Viktor radio u Kolskoj, a baka Milana je bila
domaćica i poljoprivrednica te je s njim brinula za vinograd.
Večeras pijemo vino iz njihovih gorica u Dragoslavcu, priča nam
naš sugovornik.
Muškarci u obitelji su, naravno, ranije umrli. Djed Viktor
Branilović 1972. godine i njega ne pamti, a pradjed Josip Šafarić
Rus ga je nadživio za dvije godine.
– Sjećam se kako mi je pradjed Rus jednom dao praznu lovačku
patronu. Drugih igrački tada nije bilo i to me se dojmilo – jedno
je od najstarijih Kofjačevih sjećanja.
Na imanju su, ostavši bez muških, ostale majka i kći, Kofjačeve
baka i prabaka. On im je redovito dolazio tijekom praznika, a čim
je malo stasao dobio je u ruke razne alate s početka teksta…
SVE NA RUKE
– Sušio sam sijeno s bakama i dovozio ga doma, ručno smo
okopavali kuruzu, delalo se. Inače, kada je još pradeda bio živ i
kada su na gruntu bile dvije obitelji, svaki je držao svoju stoku
i sam joj pripremao hranu. Tako je to bilo nekad – kaže.
Prabaka Katarina Šafarić preminula je 1981., a on je sa suprugom
na ovaj grunt u Macinec stigao 1996. godine te su se brinuli za
baku Emiliju Branilović.
– Baka Milana bila je posebno aktivna u pletenju cekera.
Prodavala ih je, dolazili su ljudi čak iz Zagorja kako bi ih
kupili. Preminula je 2007. godine, dugo je bila samostalna i u
zdravlju. Družila se s vršnjacima u Macincu i dok je god mogla,
svake je nedjelje bila pre meši. Imala je u crkvi i svoje mjesto
i kada bi joj ga netko zauzeo, naljutila bi se – kaže nam Željko
Kofjač, inače inženjer sigurnosti.
Za kraj dodaje da prikupljeno obiteljsko naslijeđe i ostalo
narodno blago ne prodaje i želja mu je formirati zbirku, da bude
izloženo i svima dostupno.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj
3.485